Odnos međučovjeka i društva
Čovjek i društvo su u nužnom međuodnosu. Čovjek je društveno (i političko) živo biće (Aristotel), tj. član polisa, grada-države, šire društvene zajednice). Od svih živih bića jedino čovjek živi u društvu (Geselschaft) i zajednici (Gemeinschaft). Životinje imaju oblike pojedinačnog i skupnog života koji se ne mogu nazvati zajednicama ni društvima. Oblici skupnog života životinja zasnivaju se na instiktima i ne mijenjaju se, barem, drastično tijeklom vremena. Ljudske zajednice i društva nisu isključivo uvjetovani instiktima i podložni su većim promjenama. Zato se ljudsko društvo razvija, a životinjski oblici zajedničkog života ostaju postojani i ne mijenjaju se u svojim bitnim odrednicama.
U ljudskim društvima postoje dvije ekstremne pozicije: ili je pojedinac podvrgnut zajednici (društvu) ili zajednica (društvo) pojedincu. Odtuda proizlaze koncepti individualizma i kolektivizma. U prvom je pojedinac važniji od kolektiva, a u drugom obratno: pojedinac je podvrgnut kolektivu. Povijesno nas iskustvo uči da ni jedna od tih ekstremnih pozicija nije bila dobra za čovjeka i društvo. Među tim ekstremima je sredina koja bi, čini se, bila najbolje prihvatljiv oblik suživota ljudi u zajednici. A sredina je odavno bila obilježje vrline (kreposti). Vrlina je uvijek u sredini, između dviju krajnosti. Ali to nipošto ne znači da je vrlina isto što i osrednjost. Naprotiv, vrlina nije osrednjost nego nešto najbolje u danom trenutku i zadanim okolnostima. Sredina je najbolji izbor. Tako npr. hrabrost kao vrlina ne znači ni ludost u preuzetnosti (jurišati npr. golim rukama na tenk), ali nije ni kukavičluk (tj. pobjeći u trenutku kada je neophodno boriti se npr. u ratu).
Čovjek i društvo
Budući da je čovjek biće zajednice sasvim mu je prirodan okoliš obitelj, zatim druge vrste udruživanja do naroda i nacije. Čovjek nije biće kao sva druga bića nego je po nečemu specifičan. Nijedna antropologija ne može zanijekati trodjelnost čovjeka kao bića. On je tijelo, duša, duh. Po fizičkom tijelu na bît čovjeka spada da je biološki polaran: muško i žensko. O tome govore i znanost i sve religije. Kod muškoga i ženskoga također se uočavaju važne psihičke razlike. Ali čovjek je po svojoj bîti prvenstveno duhovno biće obdareno duhovnošću, slobodom, osobnošću, ljudskim pravima, kulturom, filozofijom, religijom, znanošću, tehnologijom i drugim odnosima koje ne posjeduje nijedno drugo živo biće.
Kao biće zajednice čovjek živi s drugima pri čemu se ne utapa u drugost u toj mjeri da gubi svoju posebnost, individualnost, osobnost. Bez obzira kakvi različiti oblici uređenja društva postojali čovjek ne smije izgubiti ništa od onoga što ga čini čovjekom. Danas se često populistički govori o tome da se čovjeka treba lišiti osobnosti, tj. čovjek bi trebao prestati biti osoba, i nazivao bi se jednostavno čovjek. Takav površan koncept čovjeka kao osobe temelji se na navodnoj ugroženosti čovjeka koji se smatra osobom. Društvo, navodno, čovjeka tretira kao svoje vlasništvo time što ga u pravni sustav stavlja kao pravnu ili fizičku osobu. Takva je osoba podložna npr. poreznom sustavu. Da bi se ljudsko biće oslobodilo "torture" društva trebalo bi se odreći pojma osobe. On bi se smatrao samo kao čovjek. Bi li se time postiglo da se čovjek koji živi u zajednici s drugima oslobodi npr. poreza? Naravno da ne. Ovako površno i jednostrano, redukcionističko promatranje čovjeka oduzima mu ono najvažnije do čega je došla tzv. zapadnjačka fizozofijska, teologijska i pravno-političo-filozofijska misao: čovjek kao in-dividuum (pojedinac, nedjeljiv, integralan) nije samo određen biologijski nego i duhovno. Biti osoba (persona) je najtemeljnije određenje čovjeka. Za one koji prihvaćaju kršćansku antropologiju i teologiju (a ne moraju je prihvatiti) Bog je osoba. Budući da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, onda je i čovjek osoba. Zanemarivati tu ontološku dimenziju čovjeka i reducirati je na samo pravno-politički aspekt znači dodatno degradirati čovjeka kao biće. To je slično kao kad bi netko odbacivao npr. medicine kao struku i vještinu samo zato što u njoj danas glavnu riječ vode nečestiti pokvareni liječnici. Korupcija i moralno dno mnogih liječnika ne može nikako anulirati medicine kao struku. Slično vrijedi za znanost kao i druge ljudske djelatnosti.
Depersonalizacija (razosobljenje) čovjeka je jedan od glavnih (rekao bih ipak najvažniji) zadatak tzv. Transhumanizma i Posthumanizma. Oni se sakrivaju iza tzv. napredka znanosti i tehnologije. Kako je čovjek kao duhovno biće ujedno i biće kulture utemeljene na nju, čuvanju tradicije, njegovanju i poboljšavanju svojih životnih uvjeta to je sasvim razumljivo da se čovjek kao pojedinac, a i društvo (zajednica) u kojemu živi, može mijenjati, napredovati ali i nazadovati. Prihvatljivije je napredovanje mijenjanje uvjeta života nabolje. To se onda zove napredak ili progres. On se događa kroz nove izume, nove načine prilagođavanja, života, ponašanja i sl. Često se pogrešno misli da je svaka novost, svaki izum i otkriće automatski napredak. Ne ulazeći u opširnu raspravu o tome iskustvo nas uči da svaka novost nije napredak. Posebno je pitanje kako se napredak treba definirati, koji su kriteriji da bismo se složili oko toga da napredujemo.
Mnogi su teoretičari povijesti i kulture ustanovili da je napredak u najbanalnijem i najuobičajenijem smislu riječi zapravo iluzija i zamka. Pojam napredak se danas najčešće, i reklo bi se, gotovo isključivo povezuje s napredkom znanosti, tehnike i tehnologije. No, jesu li znanost i tehnologija nužno i bez ostatka napretka? U kojemu smislu su napredak, a u kojemu nepoželjna opsasnost kako za pojedinca tako i za društvo u cjelini?. Pritom se ne smije relativizirati znanstveno-tehnički napredak do te mjere da se u njemu vidi sve negativno. Napredak je više duhovna nego materijalna kategorija. U tom se smislu smije postaviti pitanje koliko je (i da li je) čovjek napredovao u proteklih nekoliko tisuća godina. Odgovor opet ovisi o prilično sumnjivoj i rastezljivoj definiciji napredka. Ako je čovjek nekako napredovao (a jest) kroz svoju povijest, postavlja se pitanje dokle napredak može ići i kako će on izgledati u budućnosti.
Čovjek i društvo budućnosti – transhumanizam: NE-čovjek i NE-društvo
Čovjek i čovječanstvo se sve više, tako se barem čini, približavaju tzv. transhumanom i posthumanom čovjeku i društvu. Transhumanizam kao pokret osniva se na scijentističkoj neznanstvenoj paradigmi koja ima za cilj radikalno transformirati čovjeka i društvo pomoću znanosti i tehnologije (tehnocentrizam) tako da promijeni fizičke i intelektualne karakteristike čovjeka. Govori se isključivo o navodnom poboljšanju čovjeka i svih njegovih sposobnosti, čak se ide dotle da se vjeruje u mogućnosti postizanja biološke bez-smtrnosti čovjeka. Uvjerenje se temelji na dosad postignutom stupnju napredka informacijske tehnologije, biotehnologije, umjetne inteligencije, neuroznanosti, nanotehnologije i sl.
Nedvojbeno je da tzv. poboljšanja mogu biti i negativna, a i zlonamjerna. Ono što se predviđa je stvaranje transhumanog bića kao kombinacije biološkog i digitalnog, kibernetičkog "organizma", entiteta koje u biti više nije čovjek nego je NE-čovjek. Ovdje se prvenstveno ne misli nečovjek u etičko-moralnom smislu nego u još daleko dubljem i ozbiljnijem ontološkom smislu. Takvo upravljivo biće (biće kojim se može upravljati) više nije slobodno ni moralno-etičko biće, nije ni duhovno biće. Takvo biće više sliči životinji ili još više stroju. "Čovjek" budućnosti mogao biti hakirani čovjek s kojim se može manipulirati. Ugradnjom u čovjeka digitalnih elemenata ("žig zvijeri") prelazi se granica i čovjek postaje roba kojom se može raspolagati kao sa svakom robom. Roba nema spola. Mi smo na pragu toga doba gdje se nameće transhumanistička ideologija roda i biranja spolnosti. To je slično kao kad bi netko, jer mu se ne sviđaju prirodni zakoni, promijenio npr. zakon gravitacije ili bilo koji drugi prirodni zakon. Čovjek niti smije niti može mijenjati prirodne zakone jednostavno zato jer ih on nije ni stvarao. Novo društvo bit će društvo nove antropologije koja se čak više tako i ne smije nazvati jer se ne odnosi na čovjeka nego na "polu-čovjeka" NE-čovjeka ili nešto sasvim drugo.
U transhumanizmu će čovjekolika bića postati jednaka, ako je nekome do toga stalo. Ovdje se ne govori o jednakopravnosti nego o jednakosti. Ljudi ne mogu biti jednaki, oni mogu biti samo jednakopravni ili ravnopravni. Jednaki mogu biti samo strojevi. A strojevi možda mogu biti bez-smrtni. Ideal biološke bez-smrtnosti nije ipak rezerviran za sve (koliko danas znamo i slutimo) nego samo za odabrane. Zato ni društvo budućnosti ne može biti društvo nego NE-društvo. Naime, društvo je zajednica, barem u načelu, slobodnih i različitih ljudskih bića, zajednica osoba koje nisu kopija nikoga i ničega nego su nedjeljiva i posebna pojedinačna (individualna) bića koja nikada prije nisu postojala niti će postojati. Društvo postoji samo među ljudima, ne među strojevima. U tako upravljivom NE-društvu neće moći postojati ni sloboda mišljenja, ni znanost, umjetnost kao kreativne djelatnosti, a ni sloboda kretanja.