Knjiga Arne Šebalj: Svjedočanstva „cijepljenih“ u Hrvatskoj. Zašto šutimo? je zbirka svjedočanstava onih najhrabrijih. Moglo je biti daleko više svjedočanstava koja bi pomogla drugima, ne doduše u slučaju tzv. cijepljenja protiv tzv. virusa SARS COV-2 (jer mnogima je već, nažalost, kasno davati bilo kakve savjete), ali u nekim budućim sličnim situacijama ova svjedočanstva mogu biti znak upozorenja. Kada o svemu što se događalo u doba tzv. pandemije odgovore nisu dali ljudi i državne institucije koje su to bile dužne, onda su dvjedočanstva na vidjelo dana morali iznijeti oni od kojih se to i ne bi trebalo i moralo očekivati.
Možemo pokušati razumjeti početno nesnalaženje tzv. struke, zdravstvenog sustava, političara i drugih. Ali već nakon nekoliko tjedana, a mjeseci pogotovo, stvari su bile prilično jasne svakome tko je imao malo kritičnosti i čestitosti. Prošlo je od tih početnih „nesnalaženja“ već nekoliko godina, a o posljedicama nas ni danas ne izvješćuju niti daju objašnjenja, a oni, koji pokušavaju doći do odgovora što se dogodilo, zašto i je li se moralo baš tako dogoditi kako se dogodilo, ni danas nemaju prilike javno izraziti svoja mišljenja, istraživanja, dokaze, svjedočanstva, a da ne budu prozvani i omalovaženi. Utoliko su ovakve knjige (makar potjecale od „teoretičara zavjere“ – tako ih se etiketira) vrijedne kao izvori za budućnost.
Zašto npr. nemamo službena objašnjenja da u Hrvatskoj (a tako je manje – više u gotovo svim zemljama) postoji višak smrtnosti u posljednje tri-četiri godine (a nije bilo rata ili nekih kozmičkih kataklizmi i katastrofa)? Kakve zdravstvene, psihološke, gospodarske, znanstvene, demografske i druge posljedice postoje i kako im se oduprijeti? Kada je u ovogodišnjoj predizbornoj kampanji u Hrvatskoj rečeno da će se o posljedicama tzv. pandemije početi ispitivati i istraživati, s najvišeg državnog položaja došao je odgovor da se nema što istraživati. To već samo po sebi sve govori. Ako vlast nema portebu da svojim biračima objasni vitalne stvari društva i države onda je sumnja u nepostojanje njihove dobre volje više nego opravdana; vrlo je izvjesna sumnja i u njihovu umiješanost u sve to.
A kada je tzv. pandemija, kasnije s pravom nazvana planirana pandemija ili pLandemija, pojavila glavni „stručnjaci“ za pLandemiju su uporno tvrdili, a to čine i danas, da je sve što se poduzima(lo) utemeljeno „znanstveno“, „stručno“ što se u jednoj rečenici sublimiralo kao fraza: „slušajmo struku“. Pitanje je koju to struku i koje stručnjake kad se već od početka vidjelo da postoji i oni stručnjaci koji su bili kritični prema svim mjerama koje su se poduzimale te kojima nije bilio dopušteno, ni onda ni sada, javno iznošenje svojih mišljenja. Mnogi od njih su cenzurirani, napadani, demonizirani, dobili su otkaz s posla, a neki su i fizički likvidirani. Struka i znanost kakve smo poznavali prestale su postojati. Ako je o svemu odlučivala tzv. struka onda se može pitati je li ona poštovala kriterije struke i znanosti. U medicinskim djelatnostima to je informirani pristanak, načelo predostrožnosti, sloboda odlučivanja o samome sebi, pravo na informaciju, sloboda javnoga govora i mnoštvo drugih stvari. Oni koji su se pozivali na znanost, svjesno ili nesvjesno, iz uvjerenja ili iz materijalne i druge koristi, očito su se pozivali na onu znanost i znanstvenike koji su gotovo sve mehanizme znanosti uzeli pod svoju kontrolu (finacije, projekte, časopise, javno mnijenje o znanosti i dr.).
Nekada se vjerovalo u plemenitu ulogu znanosti i znanstvenika, a to je da otkrivaju svijet prirode i društva, da daju najbolju sliku stvarnosti, da nam pomognu da bolje živimo zahvaljujući znanosti i njezinim tehničkim primjenama i sl. Mnogi su i danas uvjereni da je znanost objektivna, racionalna, zajednička svim ljudima. U tom smislu se smatralo da su rezultati znanosti dostupni, i trebaju biti dostupni, svima, da svi znanstvenici svijeta rade na jednom jedinom projektu, a to je da zajednički promiču znanstvene vrijednosti koje su univerzalne i da u znanosti primarno nije u središtu privatni ili korporativni nego opći interes. Uz to je znanstvena zajednica (ili bi takva trebala biti) krajnje skeptična kada se iznose znanstvene tvrdnje o bilo čemu. Nijedna znanstvena istina se ne prihvaća „naprečac“ nego se mora o njoj raspravljati i empirijski je potvrditi. U narodu se kaže da se ne može prodati rog pod svijeću, a to znači da se u svemu mora biti ekstremno kritičan, i tolerantan prema drugačijim mišljenjia da bi se zajednički došlo do najboljeg rješenja. To je tzv. organizirani skepticizam u znanosti.
Ono što se već neko vrijeme događa u znanstvenoj praksi, a svoj je vrhunac doživjelo u posljednih četiri godine, jest posvemašnja negacija svih zdravih principa znanosti i znanstvenog djelovanja. Znanost više nije rezultat zajedničkog djelovanja zajednice znanstvenika nego se u znanstvenoj zajednici dogodila podjela na „struku“ i „teoretičare zavjere“. Jednima je dopušteno sve, oni predstavljaju „svete krave“, a druge treba što prije i svim mogućim sredstvima blokirati i eliminirati. Pojavila se „klanska“ znanost ili „dvorska“ znanost ili institucionalizirana znanost. Već je odavno poznato da su medicinske znanosti postale čista trgovina koja se ne zanima za zdravlje, što je primarni posao medicine. Taj trgovački duh današnje znanosti najjasnije se očituje u sklonosti lažima na najvišim razinama samo da bi se ostvarilo materijalne, financijske interese i da bi se kontroliralo druge i njima vladalo. Najugledniji „znanstveni“ časopisi bez ikakvih problema objavljuju naručene radove koji „dokazuju“ ono što se htjelo prije nego je rad napisan i objavljen. Ako je to tako s „najuglednijim“ znanstvenim časopisima kako je s onima manje uglednim ili neuglednim?
Znanost financiraju moralno najproblematičniji tipovi na kugli zemaljskoj. Oni uglavnom nisu znanstvenici, među njima ima čak znanstveno polupismenih ili nepismenih ljudi. Ali upravo oni sve znaju o medicini, o virusima, o klimatskim promjenama, o geoinženjeringu. Oni su financijeri znanstvenicima. A tko financira taj i prognozira, tj. sve zna o medicini, virusima, iako s medicinom nema nikakva dodira (osim preko medicinskih poslušnika). A mnogi su se znanstvenici pokazali moralno nedoraslima pa su stupili u njihovu službu. Univerzalnom je još samo (p)ostala laž. Prava znanost se tako izobličila u svoju suprotnost. Istina kao jedna od temeljnih ljudskih vrijednosti više nije ideal znanosti i znanstvenika. Mnogi znanstvenici su postali scijentisti, a to znači dogmatici. Znanost sve više postaje dogmom, ideologijom, čak i pseudoreligijom. Ne smije postojati drugačije mišljenje od dogmom zacrtanog i prihvaćenom mišljenja. Ponekad neki znanstvenici, omalovažavaju vjenike, a danas traže vlastite vjernike koji će vjerovati znanstvenim dogmama.
Prije se kažnjavala vjera, a sada se kažnjava nevjera (naravno u znanost). Ovakvo potonuće današnje tzv. prevladavajuće „dvorske“ znanosti predstavlja najgori mrak koji je čovječanstvo na globalnoj razini ikada doživjelo. Zar veći mrak može biti nego kad je cijelo čovječanstvo zarobljeno zbog tvrdnje da se ne zna što se u „cjepivima“ nalazi, ali se tvrdi da su ona učinkovita. Ona su se, doista, pokazala učinkovitim. U toj bi se učinkovitosti moglo tražiti objašnjenje prekomjernih smrti gotovo u svim nacijama „naprednog“svijeta. I ostalih posljedica pLandemije. Oni „zaostali“ su srećom bolje prošli. Zar mrak nije zabraniti znanstvenicima da pitaju, da imaju drugačije mišljenje i da traže rješenja? Što bi bilo tipičnije za znanstvenike nego da su skeptični i da smiju pitati i promišljati? Najveći broj današnjih znanstvenika su, nažalost, dogmatici, neki od njih fundamentalisti.
Znanost je u načelu dobra, ali nije svemoguća; znanost nije Bog. Nije moguće u svim sferama ljudskoga života zahtijevat znanstvene dokaze. Kada je moguć experimet i znanstveni dokaz? Moguć je samo ako se pojave mogu ponoviti. Za jednokratne događaje nema mogućnosti experimentalne provjere. U povijesti su npr. događaji jednokratni, jedincati i neponovljivi. Zato tzv. egzaktna prirodna znanost ne može ništa reći o povijesnim događajima. Da bi se u takvim znanostima, i općenito u svakodnevnom životu, približili istini o stvarnosti mogući su i drugi načini spoznaje koji nisu znanstveni. Npr. u pravnoj praksi je jedan od važnih načina spoznaje istine o nekom događaju svjedočanstvo. Pravna znanost, pogotovo praksa, velikim su dijelom na tome utemeljeni. I kršćanska vjera je prenesena budućim naraštajima zahvaljujući svjedocima. Svjedočanstva mogu biti vjerodostojna, bezinteresna, a mogu biti „plaćenička“, naručena, nevjerodostojna. Svako lažno svjedočanstvo je kazneno djelo. I slučaju pLandemija mnoga su javna svjedočanstva (javne izjave u medijima) bile laž. Kao takve su podložne sudskim procesima.
O posljedicama takvih laži govori druga vrsta svjedočanstava opisanih u knjizi Arne Šebalj Svjedočanstva „cijepljenih“ u Hrvatskoj. Zašto šutimo? Ne radi se samo o svjedočanstvima „cijepljenih“ nego i o onima koje drugi iznose o „cijepljenima“ jer ti „cijepljeni“, nažalost, više ne mogu svjedočiti jer su mrtvi. Drugi koji bi mogli svjedočiti iznijeli su svoje priče. Velika šteta što ih je relativno malo. Ova knjiga je ohrabrenje onima koji još mogu iznijeti svoja svjedočanstva. Ali mnogi, nažalost, još uvijek šute. Pitanje je: Koga štite?
Autorica knjige poziva, navodeći apel jednog borca za istinu D. Wolfa iz 2020: „Ako imate usta koristite ih. Progovorite“. Naravno da ima onih koji šute po službenoj dužnosti. Oni koji su, od početka, a i prije početka pLandemije znali, a znaju i sada, što se i zašto događalo u u doba pLandemije, a još uvijek šute, sudionici su u zločinu. Znak šutnje u stvarima, o kojima se mora govoriti, znak je sebičnosti i kukavičluka. Takva bića ne mogu stvarati bolji svijet nego doprinose zloj entropiji svijeta.
Pridružite se:
Web stranica:
https://arnasebalj.com
Telegram kanal Arna Šebalj:
https://t.me/arnakanal
Chat, grupa
S Arnom i istinom:
https://t.me/arnasebalj
SVJEDOČANSTVA:
https://t.me/+sDUqfUv-QRdmM2Q0
FB
https://www.facebook.com/profile.php?id=100086873156577
YOUTUBE KANAL
https://youtube.com/@medijskagrupa1?feature=shared