Nastavljam s objavljivanjem izlaganja sa Tribine ZNANOST - DESTRUKCIJA ZNANOSTI, PROVOĐENJE I POSLJEDICE, održane u Zagrebu 01. 02. 2025.
https://www.youtube.com/watch?v=6Lyu-Wie_pY
Propaganda označava sustavni pokušaj oblikovanja percepcije i spoznaje te manipuliranja ponašanjem pojedinaca, u svrhu generiranja reakcije koju propagandisti žele postići. Pojam "propaganda" se uglavnom koristi u političkom kontekstu, dok se na području ekonomije govori o "oglašavanju".
Kroz monopolizaciju propagande diktatorskim režimima − posebice u Nacional-Socijalizmu, Staljinizmu, Titoizmu i drugim totalitarnim sustavima, pojam propaganda ima vrlo pejorativan karakter. Također, jednostrani prikaz informacija nije neuobičajen ni u demokracijama. Zbog negativne konotacije, pojam je u novije vrijeme zamijenjen engleskim pojmom Public Relations ili Odnosi s javnošću.
Propaganda – od komunikacije do manipulacije
-otac odnosa s javnošću Edward Bernays
Razlika između obrazovanja i odgoja i propaganda - da li ponuđeni sadržaji imaju ravnotežu između ponuđenih informacija i prostora za samostalno zaključivanje ili su usmjereni na indoktrinaciju?
-najubojitije oružje: poluistina
Propaganda u informacijskom društvu najčešće uključuje dezinformiranje i manipulaciju informacijama digitalnim putem. Podrazumijeva korištenje algoritama i automatizacije te stvaranje botova koji koriste umjetnu inteligenciju za „učenje“ i imitaciju korisničkog ponašanja na društvenim medijima. Botovi komentiraju sadržaj, započinju rasprave te pojačavaju odjek poželjnih političkih ideja koje potom u informacijskom izobilju preplavljuju alternativne ideje. Botovi surađuju s vojskama trolova kako bi se stvorila iluzija kako je određena politička ideja opće prihvaćena i podržana, apelirajući na mentalitet stada.
Spojivši to s mjehurićima društvenih medija (engl. social media bubbles), dobiva se savršeno okruženje u kojem je vrlo lako manipulirati konceptima istinitog, moralnog, dobrog i drugim vrijednostima, ali i uvjerenjima. Iako su informacijski mjehurići na društvenim medijima sasvim razumljiv odraz informacijskog ponašanja prosječnog korisnika koji s nelagodom prima i procesuira informacije koje predstavljaju suprotno mišljenje i zastupaju suprotne vrijednosti, činjenica da osoba većinu vremena provodi u 'imaginarnoj' stvarnosti koju je sama kreirala (jer, u konačnici, osoba sama moderira svoj prostor na društvenim medijima) uz pomoć algoritama i botova (koji osobi pomažu filtrirati stvarnost i moderirati osobni prostor na društvenim medijima) predstavlja opasnost za njezinu percepciju, razumijevanje, pa na kraju i za samu komunikaciju u kojoj je sve manje prisutan istinski dijalog, a sve više puko sučeljavanje krajnje polariziranih mišljenja.
Cilj propagande je prije svega utjecati na mišljenje druge osobe/ osoba, a samim time i na ponašanje.
Mediji su odličan način kako proširiti mišljenje među što širu javnost. Ponekad je teško pojmiti razmjere programiranja kojima smo izloženi kroz velike medije.
Kad se to sagleda, pojam odnosa s javnošću može postati pravi orwelovski eufemizam za uvjeravanje i laganje ljudi.
Npr. na meti ISIL-ove propagande nisu se našli samo potencijalni radikali, već i što je zanumljivo prosječni internet korisnici zavedeni (političkom) estetikom,iskazivanjem društvenih nepravdi te lažnim obećanjima za „bolje sutra“ (neovisno o tome čime su „zapravo“ nezadovoljni).
Koncepti poput umjetne inteligencije, lažnih vijesti, bihevioralne kontrole i psihometrije predstavljaju tehnološki temelj za modernu propagandu 21. stoljeća.
Nesigurnost, strah i panika plodno su tlo za propagandne poruke koje apeliraju na emocije i
kult ličnosti ili koje u svakoj priči nastoje oslikati neprijatelja.
Iako se društveni mediji reklamiraju kao besplatni, korisnici plaćaju svojim vremenom i pažnjom. Može se reći da je vrijeme provedeno na određenoj platformi (tj. vrijeme u kojemu je korisnik izložen promidžbenim porukama) proporcionalno s dobiti koju ostvaruju tvrtke poput Googlea i Facebooka. Kako se poslovni model takvih medija temelji na prodavanju reklamnog prostora stvorenog korisničkim interakcijama, pažnja, u određenom smislu, postaje besplatni rad.
Takav model nije toliko nov i bio je prisutan i u 19. stoljeću u obliku tzv. penny press izdanja, jeftinih magazina koji su cijenom privlačili čitatelje, a brojem čitateljstva privlačili profit u obliku ulaganja u promidžbeni prostor, sve navedene prakse, poput ciljanog oglašavanja, plaćenih sadržaja, pritiska okoline, tj. naših kontakata i 'prijatelja' (tzv. peer pressure), selektivnosti prezentiranih sadržaja, emocionalnog angažiranja korisnika, neizmjernog izbora (koji vrlo često vodi do paradoksa izbora), kao i druge tehnike ekonomske propagande, stvorile su temelje za ono što danas nazivamo doživljajnom ekonomijom koja je, zahvaljujući 'prodaji priča' i 'trgovanju pažnjom', od nekadašnjeg korisnika društvene mreže učinila konzumenta odabranih brendova (proizvoda, osoba, ideja). Formula je vrlo jednostavna – količina utrošene pažnje jednaka je popularnosti brenda što je dalje jednako ostvarenoj dobit. No, važno je napomenuti da popularnost u ovom kontekstu ne mora nužno biti pozitivna, dok se dobit može računati i u obliku financijske dobiti i u obliku zadobivene, tj, ojačane moći, pa čak i u obliku štete nanesene drugoj strani.
Paul Joseph Goebbels
„Dobra propaganda je ona koja vodi ka uspjehu, a loša je ona koja ne može ispuniti očekivani učinak. Zadatak propagande nije da bude inteligentna, već da bude uspješna“
1) Propagandist mora voditi računa o podacima dobivenim istraživanjem javnog
mnijenja i obavještajnih službi
Goebbels je bio svjestan da propaganda mora voditi računa ili o činjenicama ili o željama ljudi. U suprotnom, ona je u vakuumu i ne može djelovati. Ono propagandno djelovanje koje pokušava konstruirati „činjenice“ koje nisu sukladne prevladavajućim očekivanjima i nadama, unaprijed je osuđeno na neuspjeh.
2) Propaganda se mora planirati i voditi iz samo jednog mjesta
Na taj način se osigurava učinkovitost i konzistentnost propagande aktivnosti. Jedinstveni izvor (autoritet) mora ispunjavati tri osnovne funkcije:
a) On mora davati sve propagande direktive
b) On mora objašnjavati propagande smjernice svojim suradnicima i održavati njihov moral.
c) On mora nadgledati aktivnosti ostalih agencija koje imaju propagandne uloge.
Poznate su Goebbelsove riječi Hitleru: „Ja smatram da sada, kada je osnovano Ministarstvo za propagandu, da mu moraju biti podređene sve institucije koje propagandno djeluju: novosti i kultura, obrazovanje i zabava.“
3) Propaganda mora djelovati na politiku neprijatelja i njegove akcije
Osim na moral neprijatelja, propaganda bi trebala djelovati na još četiri načina:
a) Sprječavati objavljivanje propagandistički poželjnog materijala ako bi on mogao neprijatelju pružiti dragocjene informacije.
b) Omogućiti otvoreno širenje informacija i propagande čiji sadržaj ili tok dovodi do toga da neprijatelj dođe do željenih zaključaka.
c) Poticati neprijatelja da pruži relevantne informacije o sebi.
d) Ne spominjati i ne iznositi svoje stavove o problemima i aktivnostima saveznika, jer bi u suprotnom to moglo dovesti do skretanja pažnje saveznicama i drugačijem reagiranju i odustajanju od nekih akcija
4) Jedino vjerodostojnost treba odlučiti da li će propaganda biti zasnovana na istini ili na laži.
Goebbelsova moralna pozicija je jasna: on govori istinu, neprijatelj laže. U stvarnosti njegovo osnovno polazište je bilo korisnost, a ne moralnost. Istinu treba upotrebljavati što je češće moguće češće, dok laž treba upotrebljavati jedino onda kad ne može biti negirana.
5) Propaganda mora, da bi se uočila, probuditi interes publike i mora se širiti kroz medij koji pobuđuje pažnju.
6) Vjerodostojnost informacije i mogući efekti komunikacije određuje politiku cenzuriranja.
Jedan od osnovnih Goebbelsovih stavova bio je „da su informacije ratno sredstvo; njihova je uloga da služe ratu, a ne informiranju“.
7) Treba koristiti materijal neprijateljske propagande kad on pomaže vlastitim propagandnim ciljevima.
8) Propaganda pomoću glasina treba se upotrebljavati kad je teško vjerovati u službene informacije ili kad službene informacije dovode do neželjenih posljedica.
9) Propaganda mora nazivati stvari i ljude prepoznatljivim frazama i parolama.
10) Propaganda prema vlastitoj zemlji mora stvarati optimalnu razinu bojazni.
Previše bojazni dovodi do panike i demoralizacije; premalo do samozadovoljstva i pasivnosti. I jedno i drugo blokira akciju.
11) Propaganda mora omogućiti da se projicira agresija.
12) Propaganda ne može sama izazvati promjene, mora joj pomoći stvarnom, konkretnom akcijom.
„Sada ne možemo više ništa učiniti propagandom, ono što nam treba su pobjede, samo pobjede.“
Moglo bi se i reći da je „borba“ protiv manipulacija ratne propagande najefikasnija još dok vladaju mirnodopski uvjeti, no tada je pozornost javnosti usmjerena na mnoge druge manipulacije - zabavom, skretanjem pažnji na manje važne događaje, celebrity-je ili moguće prirodne katastrofe.
Medijska propaganda tijekom 1. svjetskog rata prvi je primjer moderne propagande.
Zbog toga što je jako fleksibilna, propaganda nudi mogućnost dosezanja ekstremno velike ciljane skupine, ali može biti usmjerena i na mali, precizno određeni segment populacije.
Dezinformacija
Dezinformacija označava širenje lažnih ili obmanjujućih informacija. Ako nije nastala pogreškom, tj. slučajno, dezinformacija je zapravo manipulacija javnog mnijenja ili utjecaj na potencijalne kupce.
Dezinformacija može biti izravna (laž, prijevara), ili neizravna (suptilno prikrivanje provjerenih objektivnih činjenica ili ometanje zataškavanje istine te impliciranja krivih prosudaba.
Dezinformacije mogu širiti Agencije za odnose s javnošću, političke stranaka, grupe za lobiranje, ili pojedinci. Cilj dezinformacije je obmana pučanstva ili zbunjivanje neprijatelja. Mediji su posebno prikladni za dezinformiranje javnosti. Krivotvorenje statistika, odnosno namjerno pogrešno interpretirane statistike često su korišteno sredstvo da bi se dezinformaciji dodalo znanstvenu notu.
Medijska manipulacija
Medijska manipulacija je aspekt rada odnosa s javnošću u kojem određene osobe nastoje stvoriti sliku ili argumente koja pogoduju njihovim specifičnim interesima.
Metode medijske manipulacije uključuju uporabu zablude i propagande i često uključuju suzbijanje informacija ili suzbijanje isticanja stajališta.
Može uključiti metode manipuliranja ljudi da prestanu slušati određene argumentime, ili jednostavno preusmjeravanje pažnje negdje drugdje.
Marginaliziranje
To je široko rasprostranjen i suptilan oblik medijske manipulacije: daje se povjerovati da se prosljeduju samo "mainstream" izvori informacija.
Metode mogu biti primjerice nastup uvijek istih komentatora, koji su propagatori pojedinih mišljenja ili objavljivanje anketa sumnjivih namjera i dvojbenih podrijetla.
Indoktrinacija
Indoktrinacija (iz latinskog: doctrina - "nauk") je proces usađivanja ideja, stavova, kognitivnih strategija ili profesionalne metodologije (vidi doktrina). Od obrazovanja (edukacije) obično se razlikuje po tome što se od indoktrinirane osobe očekuje da ne preispituje i da kritički ne analizira naučene dogme.
Kao pogrdni izraz, indoktrinacija podrazumijeva prisiljavanje ljudi da se ponašaju i razmišljaju u skladu s određenom ideologijom.
Doktrinar je svojstvo osobe koja se u svojim postupcima kruto pridržava apstraktnih postavki i ne obazire se na praktične prilike i koji ih bez propitivanja prenosi drugima.
Ispiranje mozga
Ispiranje mozga koncept je psihološke manipulacije ili prisilnog preobraćenja.
Teorije ispiranja mozga u početku je povezana s totalitarnim državama, a spominje se i kod određenih religijskih skupina. Izraz je nastao tijekom pedesetih godina dvadesetog stoljeća, no riječ je o mnogo starijem pojmu: o nasilnom mijenjanju osobnih uvjerenja. Tijekom posljednjih desetljeća termin se uvukao u popularnu kulturu, služio kao predmet viceva, ili se plašio javnost u sredstvima priopćavanja. Ispiranje mozga obilježio je brojne pojedince, institucije, države, segmente društva, i razne kultove. Prema onome što sada znamo o raznim formama ispiranja mozga očito je da se tu radi o posve nehumanom postupku koji se zasniva na fizičkom, socijalnom i psihološkom pritisku.
Fizički pritisak
Polazeći od poznate činjenice da je ljudska psihosocijalna otpornost vrlo usko povezana s fizičkom kondicijom svi "mozgoispirači" nastoje nizom postupaka tu kondiciju u svojih žrtava oslabiti. Kao najednostavniji primjer običnog batinanja do najstrašnijih sadističkih izuma. Glavna metoda fizičkog pritiska jest onemogućavanje spavanja što ne dovodi žrtvu samo do postepene fizičke već i do mentalne iscrpljenosti.
Socijalni pritisak
Primjena socijalnog pritiska u ispiranju mozga ima tri glavna oblika: izolaciju, grupnu presiju i degradaciju.
Psihološki pritisak
Ova je metoda pritiska kombinacije fizičkog i socijalnog pritiska, ali ima svoje vlastite psihološke izvore u ličnosti same žrtve. Prvi je gubitak osjećaja vlastite vrijednosti, zatim ugradnja osjećaja straha i tjeskobe u žrtvi. Osjećaj sigurnosti također je neprekidno prisutan, u prvom redu osjećaj nesigurnosti u samoga sebe, u svoje dotadašnje stavove, uvjerenja i sustav vrednota.
Kao rezultat svih tih fizičkih, socijalnih i psiholoških pritisaka na žrtvu, odvija se proces psihosocijalne dezintegracije. Faza šoka jest početak toga procesa, zatim faza disocijacije, faza obraćenja u kojoj žrtva prihvaća nove ideje i stavove koji joj se nude prema planu procesa ispiranja mozga. Završna faza čitavog procesa jest faza restitucije u kojoj žrtva prihvaća ponuđene stavove i time postaje novi "obraćenik" koji će ako bude potrebno i sam sudjelovati u obraćenju sljedećih žrtava.
Hoax ili masovna obmana je bilo kakva prijevara koja ima za cilj lažno predstavljanje i obmanu ljudi, čiji se sadržaj najčešće nalazi u poruci ili spamu (neželjenoj pošti).
U informacijskim tehnologijama, hoax predstavlja svaku poruku koja lažnim informacijama navodi korisnika da oda povjerljive podatke ili bez opravdanog razloga poduzme neku radnju.
Najčešće se radi o krađi pristupnih podataka bankovnom računu, ali uobičajeni su i lančane e-mail koje upozoravaju korisnike o nepostojećim prijetnjama ili ih nagovaraju da poduzmu neku destruktivnu radnju na svom računalu.
Prosječna prijevara prepoznatljiva je po izrazito dramatičnom tonu i tekstu koji na senzacionalistički način govori o nekoj nevjerojatnoj pojavi. Obično se opravdava izjavom u samom tekstu u kojoj autor često upotrebljava izraze kao "znam da zvuči nevjerojatno" ili "začudit će vas ovo što vam pišem"kako bi zadobio povjerenje korisnika. Krajnji korisnici trebaju pristupati ovakvim porukama na krajnje pažljiv način, pa ako imaju realan razlog da vjeruju da je poruka istinita, trebaju pokušati provjeriti identitet pošiljatelja. Svako odbijanje da se odaju detalji o identitetu ili inzistiranje na korištenju kontaktnih informacija odvojenih od adrese pošiljatelja upućuju na prijevaru.
Primjer hoaxa je:
Ovu poruku Vam šalje osnivač Microsofta želeći vas upozoriti: svijetom vreba novi virus (zove se Miaxao) koji briše 99% datoteka s diska te onesposobljuje antivirusne programe. Miaxao je podrijetlom iz Kine, autor mu je nepoznat, kao ni datum nastanka. Do sada je, prema novijim podacima, napao 38 mil. računala u cijelom svijetu, i to uglavnom u Europi, SAD-u i Kanadi. Molimo Vas, proslijedite poruku svojim prijateljima i poznanicima koji vjerojatno ne znaju za virus.
Hibridni rat
Hibridni rat ili specijalni rat vojna je strategija koja može sadržavati elemente konvencionalnog ratovanja, prijetnje vojnom silom, terorizma, paravojnih aktivnosti, informacijskih operacija, gospodarskog ratovanja i kibernetskog ratovanja. Makar su se hibridne metode ratovanja, poput propagande, zavaravanja, sabotaže i drugih nevojnih djelovanja odavno koristile radi destabiliziranja suparnika, suvremene tehnologije i stupanj međunarodne povezanosti omogućili su u novije vrijeme pojačavanje brzine, razmjera i intenziteta hibridnih djelovanja. Stoga je pojačano i djelovanje država i međunarodnih saveza u preveniranju takvih prijetnji.
Stručnjaci za nacionalnu sigurnost u Hrvatskoj za pojavnost koja je obuhvaćena hibridnim ratovanjem često koriste termin "specijalni rat", koji se u hrvatskom jeziku koristi još od doba SFRJ. Stariji termin u međunarodnoj uporabi je "subverzija"; od 2005. godine se koristitile termini "hibridni rat" i "hibridne prijetnje" koji su u najnovije vrijeme ušli u službene dokumente i počeli se koristiti kao službeni termini.
Operacija pod lažnom zastavom
Operacija pod lažnom zastavom (engl. false flag operation) označava tajnu operaciju koju provodi vlast, tvrtka ili druge organizacije a koja je oblikovana tako da se čini da ju netko drugi provodi.
Porijeko naziva
Ime je izvedeno iz vojne koncepcije provođenja operacija pod drugim (nacionalnim) simbolima od onih koji ju provode. Operacije pod lažnim zastavom nisu ograničene samo na vojne konfrontacije nego postoje i u civilnom sektoru te u miru, na primjer u radu obavještajnih službi. Tijekom povijesti, lažne zastave su se ponekad koristile u određenim operacijama u mnogim ratovima na moru i na kopnu.
Uporaba u vojne svrhe
U drugom svjetskom ratu, njemačka krstarica Kormoran je prikrivena kao nizozemski trgovački brod priredila iznenađenje Australskoj krstarici HMAS Sydney koja je potopljena. Poginulo je 570 članova posade. To je najveći broj smrtnih slučajeva australske mornarice tijekom rata i najveći australski ratni brod koji je potonuo. s cijelom svojom posadom.
Peta kolona
Peta kolona označava tajne skupine koje se bave subverzivnim aktivnostima koje imaju za cilj srušiti ili ometati postojeći poredak u interesu jedne agresivne vanjske sile.
Pojam “peta kolona” je po prvi put korišten u listopadu 1936. godine nakon što je general Emilio Mola u Španjolskom građanskom ratu govorio o četiri kolone desničarskih ustanika koje on vodi da svrgnu ljevičarsku vlade druge Španjolske Republike u Madridu. Izgleda da je Domingo Giron, jedan od komunističkih vođa u Madridu, rekao da su republikanci u Madridu jedna "peta kolona, koja ima za zadaću da uništi ove četiri kolone koje najavljuje general Mola". Međutim su mediji prenosili da je Emilio Mola govorio o nekoj svojoj petoj koloni u Madridu (nema novinskog članka u kojemu bi general F. Mola tako govorio, pa se onda iznose pretpostavke da je to govorio na radiju).
Uglavnom se u čitavom svijetu ubrzo počelo govoriti o “petoj koloni” i “petokolonašima” kao snazi koja na području koje kontroliraju vlasti jedne države, čeka poduzeti akciju protiv tih vlasti. Čak je britanski premijer Winston Churchill u svojem slavnom govoru "Borit ćemo se na plažama" od 4. lipnja 1940. godine među ostalim rekao: "Parlament nas je ovlastio da suzbijemo djelovanje pete kolone čvrstom rukom i mi ćemo koristiti ta ovlaštenja pod nadzorom i uz korekcije Parlamenta, bez i najmanjeg oklijevanja, sve dok ne budemo uvjereni, i više nego uvjereni, da će to zlo u našim redovima biti djelotvorno iskorijenjeno."
Drugi svjetski rat
Uoči drugog svjetskog rata brojne njemačke organizacije su poduzele pokušaje sa svrhom ometanja unutarnjeg poretka u drugim zemljama s ciljem da kroz svoje provokacije izazovu eskalaciju i represije kako bi imali opravdanje za vojnu intervenciju, slično kako su bili ranije uspjeli prigodom pripojenja Austrije Njemačkoj (tzv. "Anschluss") 1938. godine.
Među efikasnim korištenjima pete kolone, bio je primjer njemačkog kolaboracionista Vidkuna Quislinga tijekom njemačke invazije Norveške u travnju 1940. godine, koji je odmah po ulasku njemačkih snaga u glavni grad norveške Oslo dana 9. travnja 1940. godine proglasio ondje novu norvešku vladu, uz podršku njemačkog okupatora[4] - makar su legalna vlada i kralj još bili u Norveškoj i predvodili borbu protiv agresora. Po Vidkunu Quislingu se čak za takve suradnike agresora uvriježili nazivi "kvislinzi" i "kvislinške snage".
Poslijeratno razdoblje
Koncepcija pete kolone je nastavljena i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Pod nazivom „diverzijske snage“ države Varšavskoga ugovora su obučavale komuniste iz zapadnih zemalja da bi oni u slučaju rata zajedno sa specijalnim snagama Varšavskog ugovora zauzimali ili uništavali strateške ciljeve na području NATO-a. Isto tako su države NATO-a podržali s istim ciljem antikomunistički otpor skupina u istočnim bloku.
Termin se dakle često upotrebljava u smislu "dobrovoljnih pomagača", ili pomagače osobito nekih političkih skupina, koji su u međunarodnim sukobima neprijatelji svoje vlastite zemlje iz ideoloških razloga.
Obojene revolucije
Obojene revolucije ili revolucije boja je naziv za niz događaja u pojedinim zemljama istočne Evrope, odnosno Eurazije prilikom kojih je u periodu između 2000. i 2005. uz podršku SAD-a došlo do smjena autoritarnih režima i njihovom zamjenom vladama nominalno liberalno-demokratske i pro-zapadne orijentacije. Sredinom 2000-ih je bilo prilično popularno mišljenje kako su one predstavljale svojevrsni revolucionarni val, odnosno nastavak revolucija 1989, ali je ono, zbog kasnijih događaja, s vremenom napušteno.
Pod obojenim revolucijama se u užem smislu podrazumijevaju događaji na području bivšeg SSSR-a:
Revolucija ruža u Gruziji 2003.
Narančasta revolucija u Ukrajini 2004-05.
Revolucija tulipana u Kirgistanu 2005.
U nešto širem smislu se tim revolucijama dodaje i tzv. Buldožer-revolucija u SRJ 2000. godine, i to prije svega zbog sličnih okolnosti i metoda kojima je došlo do smjene vlasti, odnosno zbog široko uvriježenog mišljenja kako je poslužila kao uzor revolucijama u bivšem SSSR-u.
U još širem smislu su se pod obojenim revolucijama podrazumijevala i Revolucija cedrova u Libanonu u proljeće 2005
Operacije "Labrador" i "Opera"
Operacije "Labrador" i "Opera" su bile akcije koje su kontraobavještajne službe JNA (KOS) od 19. kolovoza 1991. provodile u početnoj fazi Domovinskog rata u Zagrebu.
Akcije su predstavljale aktivnosti specijalnoga rata protiv Hrvatske intenzivnom propagandom i terorističkim akcijama sa svrhom kompromitiranja Hrvatske i sprječavanja međunarodnog priznanja njene neovisnosti.
Glavni je cilj tih akcija bio da se svjetskoj javnosti predstavi hrvatsku vlast kao profašističku, te da se stvori protuhrvatsko raspoloženje kod Židova i šire svjetske javnosti, tako što su agenti KOS-a podmetnuli i aktivirali ekspozivne naprave u Židovskoj općini u Zagrebu i na židovskom groblju na zagrebačkom groblju Mirogoj, kako bi ih se pripisalo navodnim antisemitima iz Hrvatske. U sklopu protuhrvatske propagande su se, primjerice, televizijski snimci stradalih Hrvata prikazivali su se kao snimci Srba koji su žrtve hrvatskih zločina.
Operacija Opera: propagandni rat
"OPERA" je bio kodni naziv za "Operativnu grupu za propagandni rad", grupu u sklopu jugoslavenske vojne obavještajne službe KOS koja je djelovala iz Odelenja bezbednosti Ratnog Vazduhoplovstva u Zemunu. Grupa je formirana u listopadu i studenom 1991. godine na poticaj generala Zvonka Jurjevića, tadašnjeg zapovjednika Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA.
Ekipa se sastojala od petnaestak novinara, snimatelja i tehničara, koji su trebali sudjelovati u propagandnom ratu protivi Hrvatske. U tu svrhu su koristili metodama uobičajenim u specijalnom ratu: slali su telefakse i dopise medijskim kućama na lažno pripremljenim memorandumima raznih izmišljenih organizacija (npr. "Komunistička sekcija HDZ") ili stvarnih organizacija (npr. su na osnovi pravih tiskanih materijala HOS-a sačinjeni u Beogradu leci u kojima se optužuju strukture ZNG i hrvatske policije za tobožnju suradnju s JNA), s lažnim pečatima - gdje se širilo dezinformacije čije je objavljivanje bilo štetno po ugled Hrvatske i/ili slogu hrvatskog društva. Također su pripadnici tog svojevrsnog "uredništva" pripremali izvješća koja su davala zapovjedništva JNA, osobito ona koje je davalo "Ratno vazduhoplovstvo". U medije - nadasve prema stranim novinarima - plasirane su izmišljene priče (npr. da su prilikom raketiranja hrvatskih vojnih snaga tobože poginuli neki njemački vojni instruktori) i krivotvoreni hrvatski dokumenti, koje bi međutim sadržavale ponešto istinitih elemenata, često preuzetih iz hrvatskih medija ili iz obavještajnih podataka kojima je raspolagao KOS. Također su šireni leci u kojima se poticalo neslogu među Hrvatima (u jednome je pisalo "braćo Hercegovci, dok mi branimo lijepu našu na bojišnicima Hrvatske, Zagrepčani i drugi su pobjegli u inozemstvo ..."), iskorišten je sadržaj telefonskog razgovora u kojem je sudjelovao zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković Jastreb i s potpisom tobožnjeg "Odbora za zaštitu Jastreba" plasiran putem letaka i stranih medija i poduzimane razne druge aktivnosti radi manipuliranja javnošću.
Za potrebe propagandnog rada grupe OPERA prikupljen je vrlo veliki broj informacija koje su se koristile kod izrade iskrivljenih medijskih sadržaja koji su trebali štetiti Hrvatskoj; među njima i veliki broj mikrofilmova koji su za potrebe KOS-a u proljeće 1990.-te godine nastali potajnim kopiranjem dokumentacije Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske - a koji su sadržali razne povjerljive informacije koje su o osobama, ustanovama i događajima u Hrvatskoj zadnjih godina bili prikupljali hrvatska UDBA i policijska tijela (u jednostranačkoj državi kakva je bila Socijalistička Republika Hrvatska, takve osjetljive informacije stoje na potpunom raspolaganju stranačkim tijelima). Osobita pažnja posvećena je informacijama policijskih i tajnih službi o ljudima koji su se 1991. godine nalazili na visokim državnim funkcijama u Hrvatskoj. Također su korištene informacije koje su obavještajne strukture JNA uspijevale 1991. godine prikupiti prisluškivanjem vojnih i civilnih komunikacija u Hrvatskoj.
U ožujku i travnju 1994. godine suradnik KOS-a Radenko Radojčić je u iskazu Službi za zaštitu ustavnog poretka razotkrio mrežu suradnika KOS-a JNA u vrhu SKH-SDP 1990. godine. Tu navodi imena većeg broja osoba koje su (barem tako R. Radojčić tvrdi) organizirano pomagale u provođenju aktivnosti usmjerenih na sprječavanje osamostaljenja, uključivo i razoružavanje Hrvatske neposredno prije predaje vlasti demokratski izabranim predstavnicima naroda u svibnju 1990. godine. Navodi se da su hrvatske obavještajne službe razotkrile 63 agenta KOS-a u gradovima Hrvatske; ali su i nakon toga nastavljene specijalnoratovske aktivnosti KOS-a, kojima se upravljalo sa zapovjednog mjesta u Komandi Ratnog zrakoplovstva JNA u Begradu. Radenko Radojčić, koji je bio 1980-ih godina bio zaposlen kao službenik Stručne službe Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, izrađujući analize za potrebe najvišeg rukovodstva, uspio je odande iznijeti i KOS-u staviti na raspolaganje znatnu povjerljivu dokumentaciju koju je prikupila Služba državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske.
Operacija Labrador: bombaški napadi uklopljeni u propagandni rat
U kolovozu mjesecu 1991., KOS je izveo nekoliko aktivnosti pod kodnim nazivom Operacija Labrador, s ciljem kompromitiranja Hrvatske. Operacija Labrador trebala se sastojati od nekoliko terorističkih napada koji su trebali upotpuniti aktivnosti Operacije Opera - propagandne kampanju u kojoj se dezinformiralo medije, a tim putem i opću javnost. Cilj je bio da se Hrvatsku, koja je objavila svoju volju da proglasi neovisnost od SFR Jugoslavije, predstavi svijetu kao profašističku državu koja se nije maknula od stanja svijesti NDH koja je navodno prožeta antisemitizmom.
Operaciju Labrador vodio je pukovnik Slobodan Rakočević, šef KOS-a u Jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu (načelnik Odelenja bezbednosti u RV i PVO), iz ureda u Zemunu. U Zagrebu, operativnu kontrolu Labradora dodijeljena je pukovniku Ivanu Saboloviću, te majoru Čedi Kneževiću. Drugi suradnici KOS-a su stvorili zalihe eksploziva u Zagrebu i okolici, te preuzeli zadaću postavljanje eksplozivnih naprava. Eksplozivna sredstva i neka druga oružja smještena su na nekoliko lokacija.[2] U sklopu operacije Labrador je JNA, tjedan nakon neuspješnog raketiranja Banskih dvora, izvedena operacija pod lažnom zastavom u kojoj su 19. kolovoza 1991., prostorije Židovske općine u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, i židovski grobovi na Mirogoju pretrpjeli bombaške napade. Hrvatske su službe sigurnosti razotkrile počinitelje, koji su uspjeli pobjeći u Srbiju.[3] Uz te dvije eksplozije, postoje optužbe da su KOS-ovi agenti odgovorni i za bombaške napade na pruzi Zagreb – Beograd kraj Vinkovaca kao i na željezničkoj pruzi između Gline i Vojnića.
Razoružanje Teritorijalne obrane SR Hrvatske 1990.
Predaja oružja Teritorijalne obrane tadašnje SR Hrvatske „Jugoslavenskoj narodnoj armiji“ 1990. uoči agresije na Hrvatsku dogodila se 23. svibnja 1990, kada je Vlada Socijaldemokratske partije Hrvatske SDP-SKH - svega osam dana prije okupljanja prvog saziva Sabora s HDZ-ovom većinom nakon prvih demokratskih izbora provedenih nakon II. svjetskog rata - predala cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane neprijateljski nastrojenoj JNA, neposredno prije početka velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku. Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim se moglo naoružati 200.000 ljudi - uključujući znatnu količinu protuoklopnog i protuzračno naoružanja, te lako topništvo: s iminentnom opasnosti od ratnog sukoba morala se potom Hrvatska suočiti praktično lišena ratne tehnike, izuzev skromne količine lakog pješačkog naoružanja kojim su raspolagale policijske postrojbe, lovačkog, muzejskog i trofejnog oružja.
Ustroj teritorijalne obrane bio je utemeljen na odredbi članka 239. tadašnjeg ustava SFRJ prema kojem su republike - tako i SR Hrvatska - imale pravo organizirati i rukovoditi Teritorijalnom obranom. Analognu odredbu sadržavao je i članak 237. tadašnjeg Ustava SR Hrvatske.
Na čelu Teritorijalne obrane bio je zapovjednik TO, kojega je imenovalo i razrješavalo dužnosti tadašnje predsjedništvo SFRJ na prijedlog Predsjedništva tadašnje SR Hrvatske; tu je dužnost u trenutku predaje oružja JNA 1990. godine obnašao bivši premijer Ivica Račan.
Procijenivši da zapadnim republikama Sloveniji i Hrvatskoj treba oduzeti oružje Teritorijalne obrane, Generalštab oružanih snaga SFRJ donio je 14. svibnja 1990. zapovijed o oduzimanju oružja, s potpisom načelnika generalštaba JNA generala Blagoje Adžića. Naredbom se kompletno naoružanje i streljivo Teritorijalne obrane predaje na smještaj i čuvanje JNA.
Različitost stanja u Sloveniji od onoga u Hrvatskoj u pogledu predaje naoružanja Teritorijalne obrane može se pripisati višem stupnju nacionalnog jedinstva u procesu stjecanja neovisnosti Slovenije: doduše je narod i u Hrvatskoj posve jasno bio uz osamostaljenje - na narodnom Referendumu o hrvatskoj samostalnosti u svibnju 1991. godine je čak 93,4 posto glasača podržalo suverenitet RH, a 92,18 posto glasača podržalo raskid veza sa SFR Jugoslavijom - ali je dio političke elite koji je prethodnih desetljeća upravljao Hrvatskom bio slabo ili nikako sklon osamostaljenju.
Za razliku od Slovenije, gdje su republičke vlasti odlučno odbile razoružati Teritorijalnu obranu, u Hrvatskoj je oružje je predano bez protivljenja Ivice Račana i SKH-SDP; ta je akcija zahvaljujući hrvatskim kadrovima u vrhu zapovjednog lanca Teritorijalne obrane Hrvatske provedena vrlo brzo i učinkovito.
Više od polovice naoružanja Teritorijalne obrane nalazilo se u skladištima TO koja su se nalazila u sastavu kompleksa vojarni pod nadzorom JNA. Ostatak se nalazio u skladištima društveno političkih zajednica (općina) i radnih organizacija (poduzeća). Na području V. vojne oblasti naoružanje, streljivo i oprema Teritorijalne obrane čuvalo se u 364 objekta, od čega je 178 objekata bilo u kompleksima JNA, a 186 skladišta se nalazilo izvan vojnih kompleksa. Nakon akcije razoružavanja JNA i MUP Srbije pojačali su sprovođenje operacije Štit i Operacije Proboj.
Operacija Štit
Operacija Štit bila je tajna vojna, policijska i diplomatska akcija koji su sprovodili srbijanski MUP i JNA. Sprovođenje je počelo nakon razoružavanja TO Hrvatske kad su 23. svibnja 1990., nekoliko dana prije okupljanja prvog demokratskog saziva Sabora jugokomunističke vlasti dopustile da JNA otme oružje Teritorijalne obrane Hrvatske i smjesti ga u skladišta JNA, a tad je operacija pokrenuta. Glavni cilj ove opracije je bio pod svaku cijenu onoemogućiti da se Hrvatska naoruža i time ujedno spriječi osamostaljivanje Hrvatske. Posegnuli su posrednom strategijom, služeći se i diplomatskim kanalima, a Hrvatskoj su onemogućili da se legalnim putem naoruža. Tad je Budimir Lončar u Vijeću sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. zatražio i dobio uvođenje sramotnog embarga na uvoz oružja. Embargo je bio na korist velikosrpskim snagama koji su obilovali oružjem, a Hrvatska je ostala na policijskim puškama i pištoljima te lovačkim oružjem. Poslije tog vanjskog poteza, unutarnjim manevrom pokušavali su onemogućiti da se Hrvatska naoruža na crnom tržištu.
Dana 31. kolovoza 1991., JNA je na zagrebačkoj zračnoj luci Plesu uhitila hrvatsko-kanadskog poduzetnika Antuna Kikaša u Boeingu 737 ugandske zrakoplovne tvrtke, s 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog MUP RH i ZNG-u.[2] Nekoliko mjeseci kasnije, u svijet je plasiran KOS-ov film s Martinom Špegeljom. Istovremeno su sprovodili operacije Proboj-1 i Proboj-2.
Operacija Proboj-1
Operacija Proboj-1 bila je tajna vojna akcija koji su sprovodili srbijanski MUP i JNA. Vođena je 1990./91., u isto vrijeme kad je u svijet plasiran KOS-ov film s Martinom Špegeljom, uhićenjem Antuna Kikaša u Zagrebu na Plesu. Korijeni sežu još od 1988., otkad je MUP Srbije tajno pripremao srpsku manjinu u Hrvatskoj za terorizam i rat za Veliku Srbiju. Cilj je bio srušiti novoizabranu hrvatsku demokratsku vlast, spriječiti osamostaljenje Hrvatske odnosno da Hrvatska nestane kao država te olakšati stvaranje Velike Srbije.Vodstvo je bilo u srbijanskome MUP-u, preciznije u Službi državne sigurnosti Republike Srbije, kojoj je na čelu bio Jovica Stanišić, a u vojnom dijelu vodstvo je bilo u JNA, pod zapovjedništvom general-majora Aleksandra Vasiljevića, prvo zamjenika načelnika "Uprave bezbednosti SSNO-a", a od 15. lipnja 1991. i načelnika te uprave. U sklopu tog plana pokrenuto je nekoliko akcija, dirigiranih iz Beograda: operacija Štit, operacija Proboj i operacija Labrador. U Proboju-1 potajice su naoružavali pripadnike srpske manjine da bi terorizam dobio na momentu. Ova je operacija vođena iz Bosne i Hercegovine. Kod zračne luke Željave kod Bihaća bio je pomoćni objekt blizu skladišta s oružjem, kod KOS-ovaca zvan "Lovačka kuća". Otamo su pomoću srpske suradničke mreže a prema već prije pripremljenome planu svakodnevno kamioni natovareni oružjem odvozili oružje u srpska sela u Hrvatskoj. Najmanje po tri do četiri kamiona vozila su oružje iz skladišta. Vozili su ih redovni vojnici u JNA. Pratnja im je bila vojna policija JNA. Nakon što su istovarili oružje, podijelili su ga stanovnicima.
Za uvježbavanje su osnovali terorističke centre u Hrvatskoj, a srpska tajna služba prvi je srpski teroristički centar za uvježbavanje osnovala 5. travnja 1991. u selu Golubiću kod Knina. Proboj-1 je zemljopisno bio vezan na jug i zapad Hrvatske. Operacija je klasični primjer prekograničnog krijumčarenja oružja i naoružavanja terorista i neosporivim dokazom agresije na međunarodnim sudovima.
Raketiranje Banskih dvora
Dana 25. lipnja 1991. godine Hrvatska i Slovenija proglasile su svaka svoju neovisnost od SFR Jugoslavije. Slijedeći preporuku međunarodne zajednice, njihove su deklaracije privremeno odgođene sve do 8. listopada.
Početkom listopada 1991. udružena JNA, hrvatski Srbi s okupiranih hrvatskih teritorija i srpski dragovoljci iz Srbije, BiH i Crne Gore izveli su opći frontalni napad na Hrvatsku u kojem su napali sve ključne točke i gradove u Hrvatskoj, a radi potpunog sloma hrvatske obrane.
Dana 7. listopada sirene civilne zaštite oglasile su se u Zagrebu. Oko 15 sati eksplozija je odjeknula Banskim dvorima (službeno sjedište Vlade Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata, koji se nalaze u središtu glavnoga grada. Hrvatska vlada izvjestila je da su jugoslavenski borbeni avioni MiG-29 (najsuvremeniji zrakoplovi što ih je imala JNA) napali zgradu ispalivši 6 raketa pri čemu je jedna raketa izravno pogodila palaču (i predsjednikovo krilo zgrade) dok su druge pale na susjedne zgrade. U napadu je zrakoplovstvo JNA ranilo nekoliko ljudi ranjeno, zgrade u okolici oštećene su ili porušene, a male ljudske žrtve posljedica je bilo na vrijeme oglašeno upozorenje za zračni napad.
U trenutku napada hrvatski predsjednik Tuđman pregovarao je s legalnim predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem (Predsjedništva SFRJ, u kojem je četiri dana ranije bio izvršen državni udar Srbije nelegalnim izborom Branka Kostića za predsjednika) i predsjednikom Saveznoga izvršnog vijeća Antom Markovićem, u biti jugoslavenskim premijerom. U napadima su mogli biti ubijeni Franjo Tuđman, novoizabrani hrvatski predsjednik, Stipe Mesić, predsjednik predsjedništva Jugoslavije i Ante Marković, jugoslavenski premijer, jer su sva trojica u to vrijeme bila u zgradi, no svi su preživjeli.[9] Jedan je građanin ipak ubijen, a dijelovi zgrade teško su oštećeni.
Dan prije raketiranja hrvatska je vojska primila informacije s aerodroma Željave (blizu Bihaća) o zračnoj zadaći visoke tajnosti koju je JNA pripremala za sljedeći dan, no one nisu smatrane ozbiljnima zbog nedostatka detalja.
JNA i jugoslavenski službenici poricali su bilo kakvu odgovornost ili upletenost u incident, pa su čak tvrdili da je eksploziju uzrokovala sama hrvatska vlada.
Dan nakon raketiranja Hrvatski sabor proglasio je neovisnost, donošenjem Odluke o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Taj se dan ranije obilježavao kao državni praznik u Hrvatskoj, Dan neovisnosti.
Zaključak
S obzirom na gore navedene navode i sve viđeno zaista imamo osnovane sumnje da i danas u nekom novom obliku iste službe "dejstvuju" na području Republike Hrvatske.
Pridružite se:
WEB STRANICA:
https://arnasebalj.com
Telegram kanal Arna Šebalj:
https://t.me/arnakanal
Chat, grupa
S Arnom i istinom:
https://t.me/arnasebalj
SVJEDOČANSTVA "CIJEPLJENIH" u HRVATSKOJ
https://t.me/+jUM0zkaioNxmZDQ0
Svjedočanstva NE-cijepljenih u Hrvatskoj
https://t.me/+FKt1CiAN8fwyOGU0
FB
https://www.facebook.com/profile.php?id=100086873156577
YOUTUBE KANAL: