Ovo više nije ozbiljna analiza jednog stratega nego groteskna demonstracija dvostrukih kriterija. Manipulacija, inverzija, poluistina, perfidna propaganda, selektivnost.
Biti će ovo malo veća i dublja analiza svih izjava u dva sata izlaganja Domazeta Loše kako bi se sve manipulacije približile ljudima zbog kojih to sve i radi, a riječ je o suptilnoj obmani i programiranju javnog mnijenja.
1. Krenimo od RUSIJE kada govorimo o digitalnom nadzoru i kontroli građana?
Domazet Lošo na sve načine pokazuje „odanost“ Rusiji i istočnom bloku, bližem i daljem.
Ako je svaka digitalizacija na Zapadu navodno korak prema totalitarizmu, gdje je onda jednako opsesivna analiza Rusije? Digitalna rublja, golemi državni digitalni aparat, sve snažnija kontrola interneta, blokiranje VPN-ova, gašenje i ograničavanje mobilnog interneta, državne „bijele liste“ servisa koji ostaju dostupni tijekom restrikcija, pa na kraju i ograničavanje, usporavanje i blokiranje Telegrama.
A posebno je zanimljiva DIGITALIZACIJA VOJNE OBVEZE: elektronički vojni pozivi i jedinstveni digitalni registar vojnih obveznika državi omogućuju da čovjeka administrativno zahvati bez klasičnog papirnatog poziva, uz posljedice kojima se izbjegavanje vojne obveze dodatno otežava.
Dakle, na Zapadu je digitalizacija javnih usluga dovoljan povod za priču o distopiji i potpunoj kontroli čovjeka, ali kada Rusija digitalizira čak i vojnu evidenciju, ograničava građanima internet i VPN-ove te udara na Telegram - onda povećalo misteriozno nestaje.
Gdje je sada strah od digitalnog totalitarizma? Gdje je obrana slobodnog interneta i privatnosti građana?
Opet isti dvostruki kriterij: nije problem ŠTO država radi svojim građanima. Problem je očito TKO to radi.
Posebno je zanimljiva Lošina teza o Rusiji kao nekakvom velikom ČUVARU PRAVOSLAVLJA.
Tu se nameće vrlo jednostavno pitanje:
U kojoj se točno teoriji pravoslavlje čuva tako da jedna većinski pravoslavna zemlja napadne drugu zemlju s golemom pravoslavnom tradicijom, nakon čega godinama pravoslavni Rusi i pravoslavni Ukrajinci ginu jedni od ruku drugih?
Ukrajina nije neka daleka nekršćanska država prema kojoj rusko pravoslavlje nema nikakav povijesni odnos. Upravo suprotno. Kijev ima središnje mjesto u povijesti istočnoslavenskog kršćanstva, a sama Ruska pravoslavna crkva govori o Rusima i Ukrajincima kao dijelovima zajedničkog duhovnog prostora.
Pa kako se onda taj prostor „čuva“?
Raketama po ukrajinskim gradovima?
Tako da pravoslavni vojnik iz Rusije ubija pravoslavnog vojnika iz Ukrajine, a ovaj njega?
Tako da se razaraju gradovi, sela, obitelji i crkvene zajednice naroda koje sama Moskovska patrijaršija opisuje kao povijesno i duhovno povezane?
Možemo razgovarati o položaju pojedinih pravoslavnih crkava u Ukrajini, sporovima oko Moskovske patrijaršije, autokefaliji, potezima ukrajinskih vlasti i ulozi Carigrada. Sve su to legitimne teme i zaslužuju zasebnu analizu.
Ali tvrdnja da Rusija ovim ratom jednostavno „čuva pravoslavlje“ zahtijeva objašnjenje očite kontradikcije: pravoslavlje se navodno spašava ratom u kojem se međusobno ubijaju upravo pravoslavni narodi.
Ako je to „obrana pravoslavlja“, onda bi bilo korisno prvo objasniti od koga ga se točno brani i koliko pravoslavaca mora poginuti da bi pravoslavlje bilo spašeno?
2. Što je s KINOM kada govorimo o digitalnom nadzoru i kontroli stanovništva?
Ako je svaki novi digitalni sustav na Zapadu najava „digitalnog totalitarizma“, onda bi Kina morala biti jedna od prvih država pod povećalom. Govorimo o zemlji koja je izgradila golemi sustav videonadzora, prepoznavanja lica i registarskih oznaka, biometrijskih baza, praćenja internetske aktivnosti i povezivanja golemih količina podataka o građanima. Procjene ukupnog broja nadzornih kamera razlikuju se i nisu službeno provjerljive, ali riječ je o STOTINAMA MILIJUNA kamera. Zato je preciznije govoriti o razmjeru sustava nego izmišljati jednu sigurnu brojku.
A onda dolazi i genijalni SUSTAV DRUŠTVENOG KREDITA.
Ne, nije riječ o jednom čarobnom centralnom broju koji svaki Kinez nosi na čelu, kako se to često karikira. Stvarnost je složenija ali i dovoljno problematična bez ikakvog pretjerivanja. Postoje različiti državni i lokalni registri, crne liste i mehanizmi kojima se pojedinci i poduzeća označavaju kao „nepouzdani“, a posljedice mogu uključivati ograničenja određenih usluga i putovanja. Sudske crne liste, primjerice, korištene su za zabrane kupnje avionskih karata i putovanja brzim vlakovima.
Dodajmo tome PREPOZNAVANJE LICA, biometrijske podatke, analizu velikih baza podataka i jedan od najrestriktivnijih sustava internetske cenzure na svijetu. U Xinjiangu su sustavi masovnog nadzora povezivali kamere, prepoznavanje lica, podatke s telefona, kontrolne točke i druge baze podataka kako bi vlasti pratile i profilirale stanovništvo.
A 2026. ide se još dalje: predloženi kineski zakon dodatno povezuje identitet korisnika s telekomunikacijskim, internetskim i bankarskim sustavima, predviđa dodatne crne liste te proširuje mogućnosti praćenja aktivnosti korisnika.
I onda se ponovno vratimo na dvostruki kriterij.
Digitalni identitet na Zapadu - DISTOPIJA.
Kamere na Zapadu - TOTALNI NADZOR.
Digitalna valuta - KONTROLA ČOVJEKA.
Ali stotine milijuna kamera, prepoznavanje lica, biometrijske baze, Great Firewall, crne liste i sustavi društvenog kredita u Kini i odjednom mikroskop nestaje.
Ako je digitalni nadzor civilizacijski problem, onda Kina ne može biti fusnota. Ona mora biti jedan od glavnih slučajeva za analizu.
U protivnom ponovno vrijedi isto: nije problem ŠTO se radi građanima. Problem je TKO to radi.
A gdje je IRAN kada govorimo o „obrani kršćanske civilizacije“?
Krenimo od samog ajatolaha Ruhollaha Homeinija. U njegovu pravnom djelu Tahrir al-Wasila nalaze se odredbe o sklapanju brakova s maloljetnicama, a posebno je kontroverzna odredba prema kojoj spolni odnos s djevojčicom prije navršenih devet godina nije dopušten, ali se dopuštaju drugi oblici seksualnog uživanja. Dakle, ne treba Homeiniju ništa izmišljati niti koristiti etikete. Dovoljno je doslovno pokazati što je napisano u pravnom djelu čovjeka na čijoj je revoluciji izgrađena Islamska Republika.
A onda prijeđimo na današnji Iran.
Gdje je sloboda promjene vjere? Kršćanski obraćenici iz islama i dalje se progone, hapse i osuđuju na višegodišnje zatvorske kazne zbog kućnih crkava, evangelizacije i drugih vjerskih aktivnosti. USCIRF dokumentira slučajeve iz 2025. u kojima su kršćanski obraćenici dobivali 4, 10 pa čak i 16 godina zatvora zbog aktivnosti povezanih s kršćanskom vjerom.
Apostazija ima još mračniju povijest: u iranskom pravnom sustavu nije jednostavno kodificirana kao običan članak kaznenog zakona s automatskom smrtnom kaznom za svakog obraćenika, ali iranski su sudovi kroz šerijatsko pravo i fetve u prošlosti izricali SMRTNE KAZNE zbog otpadništva od islama. Poznat je slučaj kršćanskog pastora Youcefa Nadarkhanija, kojemu je bila izrečena smrtna kazna zbog apostazije i od kojega se zahtijevalo da se odrekne kršćanske vjere.
A smrtna kazna u Islamskoj Republici nipošto nije povijesna fusnota. USCIRF za 2025. navodi više od 1.900 pogubljenja, uz smrtne kazne. Gdje je IRAN kada govorimo o „obrani kršćanske civilizacije“?
Dakle, ako Domazet Lošo pred kršćanskom publikom Zapad prikazuje kao civilizacijskog neprijatelja zbog LGBT politike, pobačaja, sekularizma i odnosa prema obitelji, onda ISTIM KRITERIJEM treba analizirati i režim koji progoni kršćanske obraćenike, zatvara ljude zbog kućnih crkava, primjenjuje religijski utemeljene kapitalne optužbe i čiji je osnivač ostavio ovakve pravne tekstove o maloljetnicama.
Gdje je sada obrana kršćanstva? Gdje su ljudska prava? Gdje je zabrinutost za djecu? Gdje je strah od teokratskog totalitarizma?
A kada se priča vrati na Hrvatsku, kontradikcija postaje još zanimljivija. Pogledavši cijelu političku konstrukciju potkasta Mrežnica ispada gotovo nadrealno. Spas za Hrvatsku po njima trebao bi biti politički troskok MOST-SDP-Možemo, tj. politički spektar koji zagovara LGBT prava, široku dostupnost pobačaja i liberalniji pristup migracijskoj i integracijskoj politici, dok se istodobno ozbiljne nade polažu u Milanovića. A sve potkast Mrežnica servira kroz retoriku obrane kršćanskih i konzervativnih vrijednosti od dekadentnog Zapada. Kontradikcija više nije skrivena između redaka, jednostavno bode oči.
Još jedan rijetko spominjan dio povijesti komunističkih država jesu golemi razmjeri pobačaja.
Sovjetska Rusija je 1920. postala prva država koja je legalizirala pobačaj na zahtjev, Staljin ga je 1936. ograničio, a SSSR ponovno legalizirao 1955.
Pobačaj je potom desetljećima služio kao jedan od glavnih načina regulacije plodnosti, između ostalog zbog slabe dostupnosti moderne kontracepcije.
Službena stopa 1956. dosegnula je čak 244,5 pobačaja na 1.000 žena, što je bilo među najvišim zabilježenim razinama u svijetu.
U pojedinim dijelovima Ruske SFSR bilježilo se čak 770 pobačaja na 100 živorođene djece.
Još 1988. procjenjivalo se da je na SSSR otpadalo čak 10-20% svih pobačaja u svijetu.
Kina je otišla drugim putem: politikom jednog djeteta država je od kraja 1970-ih izravno ograničavala broj djece koje obitelj može imati.
Provođenje politike uključivalo je visoke kazne i druge pritiske, a dokumentirani su i prisilni pobačaji i sterilizacije, premda je središnja vlast formalno zabranjivala fizičku prisilu.
Politika se spojila s preferencijom muške djece, što je pridonijelo spolno selektivnim pobačajima i izrazito poremećenom omjeru dječaka i djevojčica.
Zato je teško ozbiljno raspravljati o pobačaju i državnom zadiranju u obitelj, a prešutjeti sovjetske razmjere pobačaja i kinesku prisilnu kontrolu rađanja.
Ako je kriterij zaista kršćanski i civilizacijski, Iran ne može dobiti popust samo zato što je geopolitički protivnik Washingtona.
- Kina je tehnokomunistička / transkomunistička Kina
- Rusija je neosovjetska postkomunistička Rusija
- Iran je islamističko-revolucionarni / islamoteokratski Iran
Ovdje ima nekoliko tvrdnji Domazet Loše koje su zahvalne za rušenje činjenicama a ne općom polemikom.
Prvo, tvrdnja kako će mo „od 2028. morati EU vratiti sav taj novac“. To je vrlo obmanjujuće tvrditi. Hrvatski plan oporavka vrijedi oko 10 milijardi eura: 5,8 milijardi bespovratnih sredstava i 4,2 milijarde zajmova. Hrvatska, dakle, ne dobiva račun 2028. da „vrati sav novac“. NextGenerationEU jest financiran zajedničkim zaduživanjem EU-a i otplata tog zajedničkog duga počinje od 2028. kroz buduće proračune EU-a, dok se hrvatski zajmovni dio otplaćuje prema svojim uvjetima. Komisija je Hrvatskoj još u 2025.-2026. odobravala nove tranše nakon ispunjavanja reformi i ciljeva.
„Posebno je dobra priča da ćemo od 2028. 'morati vratiti sav novac EU-u'.
Ne, Hrvatska 2028. ne dobiva račun za povrat svih milijardi koje je primila.
Hrvatski NPOO sastoji se od:
- bespovratnih sredstava i
- zajmova.
NextGenerationEU jest financiran zajedničkim europskim zaduživanjem čija otplata kroz proračun EU-a počinje od 2028., ali pretvarati to u priču da će Hrvatska tada morati 'vratiti sav taj helikopterski novac' potpuno iskrivljuje način na koji instrument funkcionira.
Upravo je to obrazac cijelog nastupa Domazet Loše: uzme se stvarna činjenica - EU se zadužio - izbaci se ključni kontekst i od njega napravi apokaliptična „poruka za publiku.“ Znači, Domazet Lošo manipulira neupućene.
Drugo, tvrdnju „2021. ukinuta je kontrola uvoza smeća“ traži da precizno identificiramo točno na koju promjenu Domazet Lošo misli. Zakon o gospodarenju otpadom iz 2021. izričito zadržava državni nadzor nad prekograničnim prometom otpada koji podliježe notifikaciji. Ministarstvo daje pisano odobrenje, a zakon predviđa i prekršaje za nezakonit uvoz. Dakle, opća tvrdnja da je 2021. jednostavno „ukinuta kontrola uvoza otpada“ barem je ozbiljno nepotpuna.
I možda najjači dio nastavka nije čak pojedinačna pogreška, nego obrazac koji koristi: Plenković je odgovoran za COVID, iseljavanje, strance, otpad, prodaju resursa i opći „kaos“, dok se zatim Rusiju opisuje sasvim drugim pristupom. Putin ima „beskrajno strpljenje“, Rusija navodno, nema razloga ratovati s Europom, ali EU želi rat s Rusijom.
I tu dolazimo do možda najzanimljivijeg dijela cijelog nastupa. Za Hrvatsku postoji gotovo neograničena osobna odgovornost vlasti: „Plenković je odgovoran za COVID, iseljavanje, migrante, otpad, gospodarske probleme i praktički svaki oblik 'kaosa'.“
Ali čim prijeđemo nekoliko tisuća kilometara istočno, kriterij uzročnosti čudesno se mijenja. Putin više nije čovjek koji donosi odluke i snosi odgovornost za posljedice vlastite politike, nego državnik 'beskrajnog strpljenja'. Rusija navodno nema razloga za sukob s Europom, dok EU želi rat s Rusijom. U Zagrebu se odgovornost personalizira do apsurda, a u Moskvi se relativizira do neprepoznatljivosti.
Upravo je to dvostruki kriterij koji se provlači kroz cijeli podcast.
A onda su tu tvrdnje: „56 F-15“, Huti/Saudijska Arabija, ruska nafta i rafinerije, BRICS, SOA, 500.000 iseljenih, Uljanik za 11 milijuna i njegov navodni znanstveni rad iz 1976. To je materijal za analizu jer su to provjerljive tvrdnje, a ne pitanje političkog ukusa.
Provjerom prvog „paketa“ izrečenih od Domazet Loše, ima nekoliko dobrih razloga za komentar i analizu, pa evo redom:
1. „Nemamo obavještajnu službu, dvije godine nemamo ravnatelja“
Ovo je vrlo važno jer je Domazet Lošo ovo vrlo manipulativno formulirao.
NIJE ISTINA kako je SOA dvije godine bez vodstva. Danielu Markiću istekao je mandat 2024., nakon čega je bio v. d.
Od 1. rujna 2024. upravljanje SOA-om preuzeo je zamjenik ravnatelja Hrvoje Omrčanin, koji je prema službenoj objavi SOA-e vodi do imenovanja novog ravnatelja.
Kaže Domazet Lošo da Hrvatska praktički nema obavještajnu službu jer dvije godine nema ravnatelja. Znači, koristi istu tehniku, pristup: uzme se stvarni institucionalni problem i od njega napravi apokalipsa. SOA nije nestala a niti dvije godine postoji bez rukovodstva. Nakon odlaska Daniela Markića upravljanje je preuzeo zamjenik ravnatelja Hrvoje Omrčanin. Možemo raspravljati zašto nije imenovan novi ravnatelj, ali iz toga napraviti tvrdnju „da Hrvatska 'nema obavještajnu službu'“ nešto je sasvim drugo.
2. „Plenković je prodao Uljanik za 11 milijuna dolara“
NETOČNO i također pogrešno predstavljeno. CERP je u lipnju 2026. objavio javni poziv za prodaju 97,13% „Uljanika Brodogradnje 1856“, s početnom cijenom od 11.085.250 eura.
To nije isto što i tvrdnja „prodao Uljanik za 11 milijuna dolara“.
Mora se ovdje navesti kako ponuditelj, potencijalni kupac, ima obvezu zadržati brodograđevnu djelatnost na pomorskom dobru pod koncesijom.
Treba biti vrlo jasan i točan u svojim iskazima jer je velika razlika između „objavljena početna cijena u javnom postupku“ i „Plenković prodao Uljanik za 11 milijuna“.
To nije nijansa to su dvije različite tvrdnje.
3. „Plenković je istjerao 500.000 ljudi“
Broj ljudi koji su tijekom desetljeća napustili Hrvatsku, broj hrvatskih državljana koji su otišli, kumulativni broj odseljenja i tvrdnja da ih je „Plenković istjerao 500.000 kako bi doveo Indijce“ četiri su različite stvari.
„Brojke se ponovno pretvaraju u političku priču bez potrebnih ograda. Koliko je točno hrvatskih državljana iselilo, u kojem razdoblju, koliko se vratilo i što znači tvrdnja da ih je Plenković osobno 'istjerao 500.000 kako bi doveo strance'? DZS za 2025. bilježi čak pozitivan ukupni migracijski saldo. Demografski problem Hrvatske jest stvaran, ali stvaran problem nije dozvola da mu proizvoljno pripišemo uzrok i namjeru.“
Konkretno, za razdoblje i izvor. DZS za 2025. bilježi 37.485 iseljenih i 56.665 useljenih, odnosno pozitivni migracijski saldo od 19.180. DZS-ovi podaci obuhvaćaju 2016.-2025.
Međutim, demografi i ekonomisti naglašavaju da je val iseljavanja započeo odmah nakon otvaranja granica EU-a 2013. godine (kada su na vlasti bile druge političke opcije) te je to rezultat dubljih, višedesetljetnih strukturnih i ekonomskih problema, a ne isključivo odluka jedne vlade.
4. Iran „srušio 56 F-15“
Vrlo bitna izjava:
„Iran je oborio 56 zrakoplova F-15. A jedan još jučer su oborili Huti.“
Izrijekom Domazet Lošo to kaže u 1:16:26 „….da su im uništili Iranci 56 F-15 a Huti jučer jedan F-16“.
Ali „…. prvo sto su Iranci unistili Amerima su podatkovni centri.“ Ovo se čulo prvi puta od Domazet Loše.
Što se ove izjave tiče, ipak je riječ o pretpostavljenom a ne dokazanom da su infrastruktura kompanija Amazon Web Services (AWS) i Oracle u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinu zapravo centri pod optužbom da njihova infrastruktura i sustavi umjetne inteligencije podržavaju američke i savezničke vojne te obavještajne operacije na Bliskom istoku.
https://capacityglobal.com/news/irans-widening-cyber-war-puts-data-centres-on-notice/
Iranski napadi nisu srušili cjelokupni globalni internet ili obrambeni sustav SAD-a zbog višeslojnih sigurnosnih kopija na drugim kontinentima, ali iranska strategija gađanja podatkovnih centara nanijela je ekonomsku štetu i u te dane uzdrmala povjerenje u sigurnost digitalne infrastrukture na Bliskom istoku. No sve je u kratkom vremenu funkcioniralo.
Ako iza svih napada na Izrael zapravo stoji sam Izrael, neka netko to konačno javi Teheranu. Iran desetljećima financira i naoružava Hezbollah, a godinama podupire i Hamas - pa prema toj teoriji potpuno nepotrebno troši novac. Izrael je, izgleda, sasvim sposoban sam sebe napadati! Ovo su teorije znanih hrvatskih „eksperata“-stratega!
No vraćamo se na bitnu tvrdnju Domazeta Loše o rušenju 56 borbenih zrakoplova F-15.
Gdje su ti zrakoplovi? Gdje su olupine? Gdje su imena posada? Gdje su potvrđeni američki gubici? Gdje je dokumentacija za uništenje čak 56 primjeraka jednog od najvažnijih američkih borbenih zrakoplova?
Znamo kako u stvarnosti jesu zabilježeni američki gubici F-15 tijekom rata, uključujući tri zrakoplova izgubljena u incidentima prijateljske vatre iznad Kuvajta te kasniji gubitak F-15E tijekom borbene operacije nad Iranom. Ali od nekoliko stvarnih gubitaka do tvrdnje da je Iran OBORIO 56 F-15 prevelika je razlika.
Upravo se tako proizvodi potpuno iskrivljena slika rata: nekoliko stvarnih događaja, nekoliko iranskih propagandnih tvrdnji i eventualno viralnih snimki pretvori se u priču o desecima oborenih američkih lovaca.
Ako Domazet Lošo, kao vojni strateg, što često ističe, tvrdi da je Iran oborio 56 F-15, trebao bi pokazati evidenciju za 56 F-15. Vojna analiza počinje provjerom gubitaka, a ne ponavljanjem ratne propagande. Vjerujemo, to Domazet Lošo zna.
To više nije sitan gubitak koji se može izgubiti u ratnoj magli. Za takvu tvrdnju očekivao bi čovjek barem pokoju olupinu, serijski broj, ime posade, satelitsku snimku ili evidenciju gubitaka. Pedeset i šest borbenih zrakoplova ipak nije paket koji se zagubio u dostavi.
Ako je Iran zaista oborio 56 F-15, onda bi to bio događaj koji bi zahtijevao ozbiljnu dokumentaciju i analizu. Ako takve dokumentacije nema, onda brojka „56“ nije vojna analiza samo zato što je izgovorena ozbiljnim glasom Domazeta Loše.
Zanimljiva je to metoda informiranja: iranska ratna tvrdnja ulazi na jedna vrata, a nekoliko sekundi kasnije izlazi na druga kao gotova geopolitička činjenica.
Zaista je pitanje jednostavno: gdje su 56 F-15 borbenih zrakoplova SAD-a?
Ne tražimo svih 56 parkiranih na jednom mjestu. Za početak bi bila dovoljna vjerodostojna evidencija koja pokazuje da ih je Iran zaista oborio.
Ako će mo svaki propagandni ratni bilten uzimati kao potvrđenu činjenicu, onda nam vojni analitičari - stratezi više uoće ni ne trebaju. Dovoljno je prevesti priopćenje zaraćene strane i dodati riječ „strategija“. I sve riješeno. Ali, ne ide to tako i znamo da to Domazet Lošo zna, no on manipulira i formira javno mnijenje, točnije, obmanjuje javnost.
Ne znamo koliko javnost popamti ali zanimljiva je Domazet Lošina izrazito pozitivna slika o Iranu. A što sa poznatom represija nad prosvjednicima, to je „velika rupa“.
I ovdje ne pretjerujemo. Nalazi UN-a su sami po sebi već vrlo teški. UN dokumentira ili navodi vjerodostojne informacije o uporabi bojevog streljiva, nezakonitim ubojstvima, masovnim proizvoljnim uhićenjima, prisilnim nestancima, mučenju, seksualnom i rodno uvjetovanom nasilju, uskraćivanju pravičnog suđenja, smrtnim kaznama vješanjem povezanim s prosvjedima te prekidima i zabranama interneta.
Za aktualne prosvjede koji su počeli krajem prosinca 2025. i trajali do kraja siječnja 2026. problem nije samo povijesni: UN je u svibnju 2026. ponovno izvijestio o navodima o široko rasprostranjenim proizvoljnim uhićenjima, prisilnim nestancima, mučenju i okrutnom postupanju, a u srpnju je upozoravao i na slučajeve osoba kojima prijeti pogubljenje nakon postupaka s ozbiljnim procesnim problemima.
Sasvim je legitimno pitanje Domazet Loši, u toj fascinaciji Iranom, što je s iranskim prosvjednicima? O njima gotovo ni riječi. Djevojka na srednjoj fotografiji je 36-godišnja Aida Rostami, iranska doktorica koju je islamski režim mučio i ubio zbog liječenja iranskih prosvjednika koji su ustali protiv islamskog režima.Tijelo joj je pronađeno puno prijeloma, nos joj je bio slomljen, lijevo oko iskopano, a ramena slomljena.
A upravo bi tu isti kriterij koji se tako rado primjenjuje na Zapad morao postati posebno neugodan. Jer represija iranskog režima nad prosvjednicima nije nekakva zapadna propagandna konstrukcija koju treba prihvatiti na riječ. Godinama je dokumentiraju mehanizmi i Ujedinjenih naroda.
Gdje je sada ona zabrinutost za SLOBODU, Domazet Lošo je nikad ne spominje?
Gdje je otpor državnoj represiji? Gdje je borba protiv totalitarizma?
Gdje je obrana čovjeka od svemoćne države? Zar to vrijedi samo za Zapad?
Ako policija na Zapadu grubo postupi prema prosvjedniku, dobivamo civilizacijsku dijagnozu čitavog Zapada. Ali kada iranski režim koristi bojevo streljivo, zatvara ljude, muči ih, vješa,ograničava internet i pojedince dovodi pred postupke nakon kojih im prijetiti smrtna kazna, Iran se ponovno pojavljuje prvenstveno kao nekakav geopolitički junak koji se „suprotstavlja Americi“. I samo to je bitno strategu Domazetu Loši.
Ne ide to tako
Ako možete kritizirati američku politiku prema Iranu koliko želite, ako kritizirate Izrael, ako možete kritizirati sankcije, ratove i zapadnu vanjsku politiku onda dajte ISTIM KRITERIJIMA pogledajte što vlast u Teheranu radi vlastitim građanima.
Jer sloboda koja vrijedi samo za prosvjednika protiv Bruxellesa ili Washingtona, ali nekako prestane biti važna kada prosvjednik stoji pred iranskim sigurnosnim snagama, nije princip.
Svega ovoga nema u Domazet Lošinoj analizi, jednostavno ne postoji. Zašto?
A dokumentacija Amnestyja i UN-a navodi eksplicitno vrlo teške primjere.
- Silovanje žena i djevojaka vaginalno, analno i oralno, kao i analno silovanje muškaraca i dječaka; Amnesty je dokumentirao i grupna silovanja od više pripadnika sigurnosnih snaga.
- Silovanje pendrecima, metalnim i drvenim palicama, staklenim bocama i crijevima, uz penetraciju prstima i spolnim organima počinitelja. Među dokumentiranim žrtvama bila su i djeca od 14, 16 i 17 godina.
- Elektrošokovi po genitalijama i testisima, ubadanje testisa iglama te stavljanje leda na testise.
- Udaranje, šutiranje i premlaćivanje grudi, genitalija i stražnjice, prisilno skidanje i držanje potpuno golih zatočenika, uključujući pred drugim zatvorenicima i kamerama.
- Bičevanje, elektrošokovi, vješanje za zapešća ili vrat, bolni prisilni položaji, simulirana pogubljenja i waterboarding, uz uskraćivanje hrane, vode i liječničke pomoći. Amnesty je dokumentirao i čupanje noktiju.
- Prijetnje da će silovati zatočenika ili članove njegove obitelji, kao metoda psihološkog mučenja i iznuđivanja priznanja.
- Amnesty je dokumentirao slučajeve u kojima su nakon seksualnog nasilja vlasti uskraćivale medicinsku pomoć za ozljede nastale silovanjem.
- UN-ova neovisna istražna misija zaključila je da su silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja, mučenje, ubojstva, zatvaranje i prisilni nestanci u kontekstu represije nad pokretom Woman, Life, Freedom u dijelu slučajeva predstavljali zločine protiv čovječnosti.
Ima još dosta eksplicitno dokumentiranih metoda. Amnesty je za vrijeme iranskih prosvjeda zabilježio i sljedeće:
- čupanje noktiju s prstiju ruku ili nogu; ubadanje igala u osjetljive dijelove tijela; prskanje paprenim sprejem, uključujući oči i genitalno područje.
- vješanje/suspenziju za zapešća, a u nekim izvještajima i suspenziju povezanu s vratom; dugotrajne bolne položaje te vješanje naglavačke.
- waterboarding i potapanje glave pod vodu, elektrošokove po tijelu i genitalijama te izlaganje ekstremnoj hladnoći.
- silovanje predmetima — Amnesty je dokumentirao penetraciju drvenim i metalnim pendrecima, staklenim bocama i crijevima, kao i prstima i spolnim organima počinitelja. Dokumentirana su i grupna silovanja.
- seksualno mučenje muškaraca: elektrošokovi testisa, udaranje i šutiranje genitalija, stavljanje leda na testise te ubadanje testisa iglama.
- prisilnu golotinju i seksualno ponižavanje, uključujući snimanje golih zatočenika, dodirivanje genitalija te prijetnje silovanjem zatočenika ili članova njihovih obitelji.
- premlaćivanje pendrecima, lancima, kabelima i crijevima, bičevanje tabana, udarce kundacima te udaranje po grudima, stražnjici i genitalijama.
- simulirana pogubljenja, uključujući prijetnje oružjem, te prijetnje da će zatočeniku ubiti, silovati, zatvoriti ili „nestati“ članove obitelji.
- prisilno davanje nepoznatih tableta, injekcija ili drugih kemijskih tvari, uskraćivanje hrane i vode, dugotrajnu samicu i uskraćivanje liječenja ozljeda nastalih mučenjem ili silovanjem.
Kod djece je Amnesty dokumentirao bičevanje, elektrošokove, seksualno nasilje, gušenje i vješanje za ruke, a među dokumentiranim žrtvama silovanja bili su djevojčica od 14 te dječaci od 16 i 17 godina.
Jedan posebno težak dokumentirani slučaj odnosi se na 19-godišnjeg prosvjednika: prema Amnestyju, bio je teško pretučen, obješen naglavačke i silovan, nakon čega je imao analne ozljede i rektalno krvarenje zbog kojih je morao biti hospitaliziran.
Ovo dokumentirani popis Amnestyja i ekstremno je a provjeri se jer se može naći u Amnestyjevim izvještajima.
5. Huti su „pobijedili Saudijsku Arabiju“! - kaže Domazet Lošo
Ovdje oprez - situacija se upravo dramatično promijenila i Domazet Lošina šira tvrdnja danas nije toliko apsurdna koliko je možda izgledala ranije.
U rujnu 2026. Huti su, Reuters izvještava, zauzeli strateški važna područja kod Bab el-Mandeba i dva mala otoka koji su bili pod saudijskim utjecajem. Reuters to opisuje kao težak udarac Saudijskoj Arabiji.
Ali iz toga još uvijek ne proizlazi jednostavna tvrdnja „Huti su pobijedili Saudijsku Arabiju“. Rat i dalje traje, Saudijska Arabija izvodi napade, a Huti nastavljaju napadati saudijske ciljeve.
Ova izjava Domazet Loše je blago rečeno pretjeranog zaključka a ne potpune istine jer što je opasno obmanjujuće i odaje divljenje djelovanju Huta. Pitamo se: zašto?
Trenutačna situacija na terenu obuhvaća nekoliko ključnih točaka:
- Napadi na Rijad i druge gradove: Huti su po prvi put od početka nove eskalacije lansirali balističke rakete i bespilotne letjelice prema glavnom gradu Rijadu, svetom gradu Meki, te industrijskim i naftnim središtima kao što su Yanbu i Taif. Saudijska protuzračna obrana uspijeva presresti dio projektila, ali napadi i dalje traju.
- Napredovanje Huta u Jemenu: Huti su u munjevitoj ofenzivi preuzeli kontrolu nad gotovo cijelom obalom Crvenog mora u Jemenu. Zauzeli su strateški važan tjesnac Bab el-Mandeb i otok Perim, čime izravno ugrožavaju globalne pomorske i naftne rute.
- Pomorska blokada: Huti su proglasili pomorsku blokadu protiv Saudijske Arabije i napadaju brodove povezane s tom kraljevinom.
- Zračni udari i neuspjeh koalicije: Saudijska Arabija uzvraća s stotinama zračnih napada na planinske položaje Huta u Jemenu. Međutim, unatoč saudijskoj zračnoj nadmoći, jemenske vladine snage koje Rijad podržava prisiljene su na povlačenje.
Saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman zatražio je izravnu vojnu intervenciju od američkog predsjednika Donalda Trumpa. Ipak, prema izvještajima medija poput The New York Timesa, Trump je otkazao zračne napade na Hute u posljednji trenutak nakon tajnih pregovora Amerikanaca i Huta u Omanu.
Iako Saudijska Arabija pokušava diplomatskim putem kroz Oman isposlovati dvotjedni prekid vatre radi humanitarnih pregovora, Huti za sada uvjetuju bilo kakav prekid borbi potpunim ukidanjem saudijske blokade nad jemenskim lukama i zračnim lukama. Sukob je u ovom trenutku u fazi visoke napetosti bez naznaka da su Huti zaustavljeni.
Nije problem Domazet Loše svaka kritika, koja ne mora biti uvijek pogrešna. Nije problem političko neslaganje nego način na koji se barata činjenicama.
Neke teme koje Domazet Lošo otvara potpuno su legitimne. Problem nastaje kada
se činjenice prestanu koristiti za provjeru zaključka, a počnu služiti samo kao scenografija za zaključak koji je on već unaprijed donio.
Zanimljivo pitanje postavlja vrlo servilna voditeljica Domazet Loši: "Hoće li EU ostati bez nafte?“ Na što dobije odgovor kako „Ameri imaju još skladišta. Ali što onda?“
Jel moguće da ne zna za ugovor SAD i Venecuele? Kao i to da SAD ima i svoje nafte i previše.
A gdje je u cijeloj toj priči SJEVERNA KOREJA?
Kada Zapad pošalje Ukrajini tenk, projektil ili sustav protuzračne obrane, analizira se svaki komad oružja kao dokaz eskalacije i približavanja velikom ratu. Ali kada jedan od najzatvorenijih i najrepresivnijih režima na svijetu Rusiji šalje milijune komada streljiva, balističke projektile, topničke sustave i na kraju vlastite vojnike, taj fenomen ne zaslužuje ni približno jednako povećalo.
Više ne govorimo o simboličnoj pomoći.
Procjene koje je Reuters prenosio govorile su o približno 14.000 sjevernokorejskih vojnika koji su već bili poslani u Rusiju, uključujući snage koje su sudjelovale u borbama u Kurskoj oblasti. Južnokorejske procjene govorile su i o količini streljiva koja odgovara više od 15 milijuna granata kalibra 152 mm, uz balističke projektile i drugo teško naoružanje.
A onda dolazimo do brojke 50.000.
Zelenski je u kolovozu 2026. izjavio da je donesena odluka o raspoređivanju dodatnih 30.000 do 50.000 sjevernokorejskih vojnika u Rusiju. Istina je da se ne zna je li svih 50.000 već stiglo. Sjeverna Koreja tvrdnju je negirala, dok je Južna Koreja govorila o pripremama za nova raspoređivanja. reuters.com
Ali čak i bez tih potencijalnih dodatnih 50.000, ono što se već dogodilo trebalo bi biti golema geopolitička tema.
I dok sjevernokorejski vojnici ratuju na strani Rusije nema zabrinutosti zbog internacionalizacije rata. Na to se Domazet Lošo niti ne osvrće. Gdje je strah od eskalacije?
Gdje je problem stranih vojnika? Gdje je analiza činjenice da režim Kim Jong Una dobiva nešto što mu nikakav vojni poligon nije mogao dati, a to je stvarno iskustvo modernog rata protiv zapadnog naoružanja, dronova, elektroničkog ratovanja i suvremenih sustava zapovijedanja?
To nije samo Sjeverna Koreja koja pomaže Rusiji. Suradnja djeluje u oba smjera: Pjongjang dobiva iskustvo, znanje i mogućnost prilagodbe vlastitih oružanih snaga modernom bojištu.
I sad dolazio do najvećeg apsurda kojeg Domazet Lošo, kakti, ne vidi!
U istoj priči u kojoj se Zapad prikazuje kao prijetnja tradicionalnoj i kršćanskoj civilizaciji, jedan od otvorenih vojnih partnera Moskve jest Sjeverna Koreja - država u kojoj su vjerske slobode ekstremno ograničene i u kojoj međunarodne organizacije godinama dokumentiraju teški progon kršćana.
Znači, zapadna vojna pomoć Ukrajini je ESKALACIJA.
Zapadno oružje je približavanje svjetskom ratu.
Ali sjevernokorejski projektili, milijuni granata i tisuće sjevernokorejskih vojnika u Rusiji, zanimljivo, nekako ne izazivaju jednaku civilizacijsku uzbunu.
Ako se ostvari najava o još 30.000-50.000 sjevernokorejskih vojnika, pitanje postaje još jednostavnije:
Koliko točno vojnika Kim Jong Un mora poslati u europski rat prije nego što i to počnemo nazivati eskalacijom?
Jer ako je problem strano uplitanje u rat, onda kriterij mora vrijediti i za Washington i za Pjongjang. Ako je problem militarizacija, mora vrijediti i za NATO i za Sjevernu Koreju.
U protivnom ponovno ne raspravljamo o principu.
Rusija je u svoje snage regrutirala i državljane afričkih država.
I ne govorimo o jednom ili dvojici avanturista koji su se samoinicijativno pojavili na fronti. Prema podacima koje je objavila Ukrajina, već krajem 2025. identificirano je više od 1.400 državljana iz čak 36 afričkih država koji su se borili na ruskoj strani, a tijekom 2026. ukrajinska procjena prešla je 1.700 ljudi.
Postoje i dokumentirani slučajevi Afrikanaca koje su UKRAJINCI ZAROBILI na bojištu.
Ukrajinske vlasti ističu da se ti strani državljani koriste kao "topovsko meso" u visokorizičnim pješačkim napadima (tzv. meat assaults ), zbog čega mnogi poginu već tijekom prve borbene misije
Gana je 2026. objavila da su od 272 njezina državljana regrutirana za rusku stranu najmanje 55 poginula, a dvojica završila kao ukrajinski ratni zarobljenici.
Još je zanimljiviji način na koji je dio tih ljudi završio u ratu.
Južna Afrika istraživala je slučaj svojih državljana koji su tvrdili da su PREVARENI i završili u ruskim snagama. U Keniji je pokrenut kazneni postupak zbog navodnog trgovanja ljudima i vrbovanja za odlazak u Rusiju, dok su se neki od onih koji su stigli tamo našli na ukrajinskom bojištu. Rusija negira nezakonito vrbovanje i ističe da strani državljani mogu dobrovoljno potpisati ugovor s ruskim oružanim snagama.
I onda opet slušamo od Domazet Loše kako upravo ZAPAD želi rat.
Ako je dolazak stranaca na ukrajinsko bojište dokaz internacionalizacije i eskalacije, onda taj kriterij ne može završavati na poljskoj, britanskoj ili američkoj granici
Mora vrijediti i kada čovjek na ruskoj strani dolazi iz PJONGJANGA, GANE, KENIJE ili JUŽNE AFRIKE.
Inače ponovno nije problem princip. Problem je samo TKO TO RADI!
A kada već govorimo o stranim borcima na ruskoj strani, ne treba putovati ni do Afrike ni do Pjongjanga.
Tu su i SRPSKI DOBROVOLJCI, uključujući ljude koji su se sami otvoreno predstavljali kao ČETNICI.
Najkonkretniji primjer je Bratislav Živković — zapovjednik Srpskog četničkog pokreta i čovjek koji se predstavljao kao četnički vojvoda. Na proruskoj strani djelovao je još od 2014., od Krima i Donbasa, a godinama je bio povezan s okupljanjem srpskih dobrovoljaca za odlazak na ukrajinsko ratište.
I njegova priča nije završila propagandnim fotografiranjem iz Srbije.
Živković je ponovno završio na fronti i početkom siječnja 2025. POGINUO JE U KURSKOJ OBLASTI, gdje je na ruskoj strani bio zapovjednik jurišnog voda. Dakle, ne govorimo samo o teorijama o „srpskim dobrovoljcima“. ČETNIČKI VOĐA doslovno je poginuo kao zapovjednik jurišnog voda ratujući na ruskoj strani.
I ako sad pobrojimo sve ovo:
- SJEVERNOKOREJSKE VOJNIKE.
- Afričke državljane regrutirane za ruske snage, od kojih su neki poginuli ili završili u ukrajinskom zarobljeništvu.
- SRPSKE DOBROVOLJCE.
- ČETNIČKOG VOĐU koji je poginuo u Kursku.
- Milijune sjevernokorejskih granata.
- Sjevernokorejske balističke projektile.
I nakon svega ovoga ponovno slušamo priču od Domazeta Loše kako upravo ZAPAD želi rat.
Ako su strani borci dokaz internacionalizacije kada se bore za Ukrajinu, onda su valjda strani borci i kada dolaze iz Sjeverne Koreje, Afrike ili Srbije i završavaju u ruskim jurišnim postrojbama. Zašto nisu ISTI kriteriji, ništa više od toga?
PONOVIMO kako to Domazet Lošo govori o oazama u vrijeme covida.
Ako su COVID potvrde, kampanje cijepljenja i ograničavanje slobode dokaz nekakvog isključivo ZAPADNOG COVID TOTALITARIZMA, gdje su onda RUSIJA, ORBANOVA MAĐARSKA i KINA?
Krenimo od Rusije.
Rusija nije vodila nikakvu antivaksersku politiku? Država je snažno promovirala vlastiti SPUTNIK V, uvodila QR kodove za pristup određenim sadržajima, a pojedine regije uvodile su i OBVEZNO CIJEPLJENJE određenih kategorija zaposlenika.
A posebno je zanimljivo kakvo je cjepivo bio Sputnik V.
To nije bilo nikakvo „antimRNA“ cjepivo iz nekog potpuno drugog medicinskog svijeta. Sputnik V bio je ADENOVIRUSNO VEKTORSKO cjepivo - tehnološki vrlo blisko Johnson & Johnsonovu/Janssenovu cjepivu koje se koristilo na Zapadu. Janssen je koristio adenovirusni vektor Ad26, a Sputnik V upravo Ad26 za prvu dozu te Ad5 za drugu.
Dakle, kada se na Zapadu cijepilo Janssenom - dio scene govorio je o eksperimentalnim cjepivima, farmaceutskoj industriji i medicinskoj represiji.
Kada Rusija stanovništvu daje tehnološki vrlo srodni Sputnik V i država aktivno pritišće prema cijepljenju - odjednom je cijela tema znatno manje zanimljiva.
A gdje je bila ORBANOVA MAĐARSKA?
Ni ona nije bila nikakva antivakserska oaza. Imala je policijski sat, zatvaranja i ograničenja, snažno promovirala cijepljenje, koristila i zapadna i ruska i kineska cjepiva, a cijepljenje protiv COVID-a postalo je OBVEZNO ZA ZDRAVSTVENE RADNIKE.
I na kraju i KINA.
Kina je bila najradikalnija i najekstremnija u svemu. ZERO COVID, višemilijunski gradovi pod lockdownom, masovna testiranja, karantene, digitalni zdravstveni kodovi i ograničavanje kretanja u razmjerima koji su išli daleko dalje od većine onoga što smo gledali u Europi. No u tijeku cijelog covida od Domazet Loše nismo čuli riječi o tome. Nije bilo osude.
Pa gdje je sada veliki obračun s COVID TOTALITARIZMOM?
Ako je obvezno cijepljenje zdravstvenih radnika neprihvatljivo kada ga uvodi Zapadna država, onda mora biti problem i kada ga uvodi Orbanova Mađarska.
Ako su COVID potvrde i QR kodovi instrument kontrole kada ih koristi Zapad, onda ruski QR kod ne postaje manje digitalan zato što je napisan ćirilicom.
Ako su lockdowni dokaz totalitarizma, onda Kina ne može nestati iz analize upravo kada dođemo do jednog od najekstremnijih primjera lockdown politike na svijetu.
Možemo kritizirati zapadne COVID politike koliko god želimo. Ali onda ISTIM KRITERIJEM analizirajmo Moskvu, Budimpeštu i Peking.
Inače ponovno dolazimo do iste točke. Nije problem ŠTO je napravljeno. Problem je TKO JE TO NAPRAVIO.
Kod Davora Domazeta-Loše često slušamo gdje su se sve Amerikanci i Britanci „petljali“, koje su ratove vodili, koje su režime podržavali i kakve su interese imali diljem svijeta. Kritizirati američki intervencionizam legitimno je, ipak smo demokracija. SAD je tijekom Hladnog rata podupirao i diktature, sudjelovao u rušenju vlada i vodio ratove čije posljedice mogu biti predmet kritike.
Ali problem nastaje kada se jedan intervencionizam tretira kao dokaz karaktera cijelog sustava, dok se intervencionizam komunističkih sila svodi na fusnotu, reakciju na Zapad ili se iz priče jednostavno izostavlja.
AMERIKA - OD HLADNOG RATA DO POSTHLADNORATOVSKOG PORETKA
Prije svega, iskustvo prve polovice 20. stoljeća pokazalo je koliko skupo može završiti američki izolacionizam. Nacističku Njemačku nisu zaustavili prosvjedi i promatranje sa strane, nego golemi zajednički ratni napor Saveznika.
Pritom treba biti pošten prema povijesti. Sovjetski Savez podnio je strahovit ljudski teret rata, a Crvena armija odigrala je golemu ulogu u uništenju njemačke kopnene vojne moći. Isto tako, treba biti pošten pa reći da su i Staljin i Hitler bili u sporazumu o nenapadanju i podjeli Poljske, a o sovjetskom napadu na Finsku često se ne govori dovoljno. Istodobno su SAD i zapadni saveznici bili presudan industrijski, financijski, logistički i vojni dio pobjedničke koalicije. Amerika je ratovala protiv Njemačke i Italije, paralelno vodila golemi rat protiv Japana te materijalno pomagala vlastite saveznike.
Dakle, nije potrebno stvarati natjecanje u tome „tko je sam pobijedio Hitlera“. Pobijedila ga je saveznička koalicija, u kojoj su i SSSR i SAD imali veliku ulogu, samo što Amerika nije bila u paktu s Hitlerom do 1941.
Amerika je iz Drugog svjetskog rata izvukla važnu pouku: problemi agresivnih velikih sila ne moraju ostati na drugom kraju svijeta.
Nakon Hitlerova poraza vrlo brzo dolazi sukob sa Staljinovim SSSR-om. Američka politika containmenta — obuzdavanja — upravo je bila zamišljena kao sprječavanje daljnjeg širenja sovjetskog utjecaja. Marshallov plan, Trumanova doktrina i kasnije NATO nastaju u tom hladnoratovskom sigurnosnom kontekstu.
Zato američko poslijeratno globalno angažiranje ne treba pogrešno predstavljati kao bezrazložno lutanje Amerikanaca po svijetu u potrazi za državama u koje će se umiješati.
A GDJE SU U TOJ PRIČI KOMUNISTIČKE SILE?
SSSR nije bio pasivna država koja je samo reagirala na američke poteze.
Moskva je svoju istočnoeuropsku sferu utjecaja bila spremna održavati vojnom silom. Sovjetska vojska intervenirala je u Mađarskoj 1956., a 1968. SSSR je predvodio invaziju Varšavskog pakta na Čehoslovačku kako bi zaustavio Praško proljeće. Nakon toga razvijena je Brežnjevljeva doktrina kojom se opravdavalo sovjetsko pravo intervencije kada je komunistički poredak neke države ugrožen.
Godine 1979. sovjetske snage ulaze u Afganistan, ubijaju Hafizullaha Amina i instaliraju Babraka Karmala. Tek nakon sovjetske invazije Carterova administracija značajno povećava potporu afganistanskim pobunjenicima.
Ako je to što Amerikanci naoružavaju svoje saveznike „petljanje“, kako se onda naziva kada isto radi Moskva?
KOREJSKI RAT: kada je komunistička sila pokrenula rat
Korejski rat dodatno pokazuje koliko je jednostrana slika Hladnog rata problematična. Sjeverna Koreja je 25. lipnja 1950. napala Južnu Koreju s ciljem ujedinjenja poluotoka pod komunističkom vlašću. Napad je izveden uz potporu i odobrenje Staljinova SSSR-a, dok je komunistička Kina kasnije izravno intervenirala slanjem velikog broja vojnika.
Sjedinjene Države nisu prve napale Sjevernu Koreju, nego su, pod mandatom Ujedinjenih naroda, predvodile međunarodne snage u obrani Južne Koreje. Rat je završio primirjem 1953., bez mirovnog sporazuma, a Korejski poluotok ostao je podijeljen.
Ne može se izostaviti činjenica da je rat započela sjevernokorejska invazija, koju su podržale komunističke sile. Ako se američka intervencija u Koreji opisuje kao dokaz imperijalizma, onda se mora objasniti i kako se naziva sovjetska i kineska potpora agresiji koja je rat pokrenula.
JUGOSLAVIJA JE POSEBNO NEUGODAN PRIMJER
Nakon Titova raskida sa Staljinom 1948. sigurnosna prijetnja Jugoslaviji nije dolazila iz Washingtona, nego prvenstveno iz komunističkog bloka.
Američka obavještajna procjena iz 1951. zaključivala je da je sovjetski cilj ukloniti Titovu vlast, zamijeniti je režimom podređenim Moskvi i ponovno uključiti Jugoslaviju u sovjetsku strukturu. Dokument nije tvrdio da je Staljin već donio konačnu odluku o invaziji — i to je važna povijesna ograda — ali mogućnost sovjetsko-satelitskog napada smatrana je dovoljno ozbiljnom da se za nju priprema.
A ŠTO TADA RADI AMERIKA?
Pomaže komunističkoj Jugoslaviji.
Američki dokumenti otvoreno navode da su SAD, Britanija i Francuska pomagali Jugoslaviji kako bi ojačali njezinu sposobnost očuvanja neovisnosti od sovjetskog blok
Od 1951. do sredine 1955. SAD je za Jugoslaviju programirao gotovo 800 milijuna tadašnjih dolara vojne pomoći, uz više od pola milijarde dolara gospodarske pomoći nakon raskida Tito–Staljin.
PARADOKS JE IZVRSTAN:
Kapitalistička Amerika naoružava komunističkog Tita kako ga komunistički Staljin ne bi ponovno stavio pod kontrolu Moskve.
Čak je i Tito 1951. svojim partijskim kadrovima objašnjavao da suradnja sa Zapadom proizlazi iz ponašanja Kominforma te da Jugoslavija može surađivati sa Zapadom i ostati socijalistička.
Gdje je ta epizoda kada se američku pomoć automatski prikazuje kao dokaz imperijalnog „petljanja“?
Bliski istok: nije samo Amerika naoružavala svoje prtnere.
Isto vrijedi za Bliski istok.
O američkoj podršci Izraelu treba govoriti. Ali onda treba jednako otvoreno govoriti o sovjetskoj politici prema arapskim državama.
SSSR je od sredine 1950-ih koristio vojnu i gospodarsku pomoć upravo kao instrument širenja utjecaja. Jedna tadašnja američka procjena navodi oko 2,8 milijardi dolara sovjetske vojne pomoći Egiptu, Iraku, Siriji i Alžiru, od čega više od 1,4 milijarde Egiptu. Irak i Sirija postali su gotovo potpuno ovisni o SSSR-u za oružje, opremu i rezervne dijelove.
To ne znači da je SSSR „naoružavao sve muslimane protiv Izraela“. To bi bilo povijesno preširoko. Sovjetska politika bila je složenija, a Moskva je u početku čak podržala stvaranje Izraela.
Ali kasnije je SSSR nedvojbeno koristio arapsko-izraelski sukob i vojnu pomoć arapskim državama neprijateljski nastrojenima prema Izraelu kao važan instrument vlastitog geopolitičkog utjecaja.
I SAD DA UTVRDIMO:
Washington naoružava svoje partnere, Moskva svoje.
Ako je prvo dokaz imperijalizma, po kojem kriteriju drugo nije barem jednako vrijedan predmet analize?
KINA I POL POT
I sad dolazimo do još brutalnijeg primjera, Pol Potovih Crvenih Kmera.
Pol Pot nije bio sovjetski klijent. Naprotiv, njegov glavni veliki vanjski pokrovitelj bila je komunistička Kina, dok se komunistički Vijetnam sve više oslanjao na SSSR.
Američka obavještajna procjena iz studenoga 1978. navodi da je Kina bila glavni izvor vojne i gospodarske pomoći Kampučiji, da je ondje imala nekoliko tisuća savjetnika te da je pojačavala vojnu pomoć Pol Potu.
Pitanje je zašto?
Zato što je Peking Pol Potovu Kambodžu smatrao važnom protutežom Vijetnamu, a preko Vijetnama i rastućem sovjetskom utjecaju u Indokini.
To je vrlo važan primjer jer pokazuje koliko je pogrešno svjetsku povijest prikazivati kao američko miješanje nasuprot nekakvom pasivnom komunističkom svijetu.
Komunistička Kina materijalno podupire Pol Potov režim. Komunistički Vijetnam napada Kampučiju i ruši Pol Pota. Iza Vijetnama stoji komunistički SSSR. Nakon rušenja Pol Pota Kina nastavlja pomagati njegovu oružanom otporu protiv Vijetnama.
I OVO VIŠE NIJE PRIČA „KAPITALIZMA PROTIV KOMUNIZMA“.
To je klasična geopolitika velikih sila, samo s komunističkim državama kao protagonistima.
Gulag i totalitarizam: ono što se ne smije prešutjeti
Kada se govori o komunističkim režimima, nije dovoljno nabrojiti njihove vanjskopolitičke intervencije. Treba govoriti i o unutarnjoj prirodi sustava koji su takvu politiku provodili.
Sovjetski Savez nije bio samo država koja je povremeno slala vojsku preko granice. Bio je totalitarni sustav koji je vlast održavao monopolom jedne partije, ukidanjem političkog pluralizma, cenzurom, tajnom policijom, montiranim procesima, deportacijama i sustavom logora poznatim kao Gulag.
Gulag nije bio tek zatvorski sustav u uobičajenom smislu. Bio je golema mreža logora prisilnog rada kroz koju su prolazili politički zatvorenici, seljaci proglašeni „kulacima“, pripadnici potlačenih naroda, ratni zarobljenici, intelektualci, vjernici i obični građani optuženi na temelju proizvoljnih ili izmišljenih optužbi. Ljudi su u logorima radili u rudnicima, šumama, na gradilištima i infrastrukturnim projektima, često u ekstremnim klimatskim uvjetima, uz glad, bolesti i visoku smrtnost.
Uz Gulag treba spomenuti i Veliku čistku, masovne deportacije, prisilnu kolektivizaciju i Holodomor, kao i sustavno gušenje svake neovisne društvene organizacije. Država nije samo kontrolirala politički život; pokušavala je kontrolirati i jezik, povijest, obrazovanje, vjeru, gospodarstvo i samu definiciju istine.
Sovjetska represija nije se oslanjala samo na logore i javne procese. NKVD, sovjetska tajna policija, provodila je masovna uhićenja, ispitivanja, mučenja, deportacije i izvansudske egzekucije. Njegovi operativci djelovali su i izvan granica SSSR-a, pratili emigrante, progonili političke protivnike i organizirali atentate na stvarne ili navodne neprijatelje režima. Sovjetska špijunaža prodirala je u zapadne institucije, vojne strukture, političke krugove i znanstvene projekte, dok su mreže agenata i suradnika prikupljale vojne, industrijske i nuklearne tajne. To nije bila samo obrambena obavještajna djelatnost, nego dio šireg sustava političkog utjecaja, subverzije i kontrole.
Sličan obrazac vidljiv je i u drugim komunističkim totalitarnim režimima. Maoistička Kina provodila je Veliki skok naprijed, koji je proizveo katastrofalnu glad i masovne smrti, a Kulturna revolucija uništila je institucije, progonila obrazovane ljude i poticala političko nasilje. Kineske obavještajne službe i partijski aparat pritom nisu djelovali samo unutar zemlje: pratili su kinesku dijasporu, nadzirali političke protivnike, prikupljali tehnologiju i pokušavali širiti utjecaj kroz mreže agenata, suradnika i političkih organizacija. Crveni Kmeri u Kampučiji pokušali su nasilno preoblikovati cijelo društvo, ukinuti novac, gradove, obrazovanje i privatni život, što je završilo genocidom i smrću golemog dijela stanovništva.
To nisu bile samo „pogreške u provedbi“ ili izolirani ekscesi pojedinih vođa. U tim sustavima koncentracija političke, policijske i gospodarske moći u rukama jedne partije stvarala je uvjete u kojima su represija, strah i nasilje postajali sastavni dio upravljanja društvom.
Zato je vrlo važno razlikovati kritiku pojedinačne američke politike od relativiziranja totalitarizma. Demokratske države mogu voditi pogrešne ratove, podržavati nedemokratske saveznike i ponekad činiti zločine. Ali u demokratskom sustavu postoji barem mogućnost javne kritike, promjene vlasti, neovisnog istraživanja i političke odgovornosti. U totalitarnom sustavu sama država nastoji ukloniti te mehanizme kontrole.
To ne znači da su sve američke intervencije automatski opravdane niti da demokracija unaprijed oslobađa državu odgovornosti. Znači samo da nije pošteno izjednačavati nesavršenu demokratsku državu s režimom koji je sustavno ukinuo slobodu, pluralizam i ljudsko dostojanstvo.
Ako se govori o američkim bazama, bombardiranjima i tajnim operacijama, onda se mora govoriti i o Gulagu, političkim čistkama, deportacijama, gladi izazvanoj državnom politikom, NKVD-u, sovjetskoj špijunaži, kineskim obavještajnim mrežama i totalitarnoj kontroli društva. U suprotnom ne dobivamo povijesnu analizu, nego moralno selektivnu optužnicu.
I UPRAVO JE TU PROBLEM SELEKTIVNOG DOMAZET LOŠINOG NARATIVA.
Ne mora se izgovoriti nijedna čista neistina da bi se proizvela izrazito jednostrana slika povijesti.
Dovoljno je sat vremena govoriti o:
- CIA-i, Vijetnamu, Iraku, američkim intervencijama, NATO-u, britanskim interesima, američkim bazama i američkom naoružavanju saveznika,
a puno manje govoriti o:
- sovjetskom gušenju Mađarske, invaziji na Čehoslovačku, invaziji Afganistana, pritisku na Titovu Jugoslaviju, sovjetskom naoružavanju arapskih režima, kineskim intervencijama, kineskoj potpori Pol Potu, NKVD-u, Gulagu te sovjetskim i kineskim špijunskim mrežama.
Činjenice koje se ovako izgovore mogu pojedinačno biti točne.
Ali njihov odabir može gledatelja emisije odvesti prema vrlo određenoj slici:
- Amerika djeluje
- Rusija, Kina i ostali uglavnom reagiraju.
A povijest jednostavno nije tako uredna.
SAD je iz Drugog svjetskog rata izašao kao vodeća zapadna sila i zaključio da se više neće vratiti predratnom izolacionizmu. Kada se potom suočio sa širenjem sovjetskog utjecaja, razvio je politiku containmenta. Ta je politika ponekad proizvodila vrlo dobre rezultate, poput gospodarskog oporavka zapadne Europe, no ponekad je imala i greške.
ZATO JE POGREŠNO REĆI, TOČNIJE, NETOČNO JE:
„Amerika se stalno petljala po svijetu, dok su njezini protivnici samo odgovarali.“
Ozbiljna analiza mora postaviti isti niz pitanja svima:
Tko je prvi upotrijebio silu? Tko je naoružavao svoje klijente? Tko je financirao svoje saveznike? Tko je rušio tuđe režime? Tko je održavao svoju sferu utjecaja prijetnjom ili vojskom? Tko je provodio političku represiju, deportacije i masovni nadzor? Tko je slao agente i špijune preko granica? Tko je imao vlastiti strateški interes?
I taj kriterij mora vrijediti jednako za Washington, Moskvu i Peking.
Upravo zato je možda najzanimljivije pitanje za Domazet Lošu vrlo jednostavno:
- Ako je američko miješanje dokaz američkog imperijalizma, zašto isti analitički kriterij ne primjenjujete na SSSR, komunističku Kinu i današnju Rusiju?
Jer problem nije kritizirati Ameriku.
Problem nastaje kada za Washington postoji povećalo, a za Moskvu i Peking filter.
Ovim ne branimo svaku politiku današnje Europske unije niti tvrdimo da je Europa bez ozbiljnih problema. Naprotiv, zalažemo se za demokršćansku Europu koja čuva svoje kršćansko i kulturno nasljeđe, obitelj, nacionalni identitet, demokraciju i slobodu pojedinca. Protivimo se zeleno-lijevim progresivnim politikama, politikama vezanim uz promociju LGBT-a, promociji pobačaja i uništavanju obitelji, kao i nekontroliranoj migracijskoj politici te svakom drugom političkom smjeru koji smatramo štetnim. Ali kritika tih politika ne zahtijeva idealiziranje Rusije niti prešućivanje činjenica o njezinu društvu i povijesti. Možemo istodobno kritizirati smjer pojedinih politika EU-a i odbaciti autoritarni model kao alternativu. Europa kakvu zagovaramo nije ni ideološki radikalizirana. Ona mora bi demokršćanska, sigurna i svjesna vlastitog kulturnog identiteta.
U duhu poruka sv. Ivana Pavla II. o kršćanskim korijenima kontinenta: Europa bez svijesti
o svojim kršćanskim temeljima teško može razumjeti vlastiti identitet. Često mu se pripisuje sažeta misao: „Europa će biti kršćanska ili je neće biti“, dok je Robert Schuman vrlo slično govorio da će demokracija biti kršćanska ili je neće biti.
Uostalom, Robert Schuman, jedan od ključnih utemeljitelja europskog projekta, bio je duboko religiozan katolik i demokršćanin. Europsku integraciju nije zamišljao kao odbacivanje kršćanske baštine Europe, nego je njegovo političko djelovanje bilo snažno obilježeno kršćanskim shvaćanjem demokracije, pomirenja, solidarnosti i dostojanstva čovjeka. Njegova poznata misao bila je: „Demokracija će biti kršćanska ili je neće biti.“
Sličnu viziju europskog identiteta desetljećima poslije zastupao je i sv. Ivan Pavao II., koji je naglašavao da kršćanska vjera pripada samim temeljima europske kulture i identiteta. Njemu se često pripisuje rečenica „Europa će biti kršćanska ili je neće biti“.
Demokršćanstvo nije nešto strano europskom projektu, a demokršćani su bili među njegovim ključnim utemeljiteljima.
Pridružite se:
WEB STRANICA:
https://arnasebalj.com
Telegram kanal Arna Šebalj:
https://t.me/arnakanal
FB
https://www.facebook.com/profile.php?id=100086873156577
YOUTUBE KANAL:
https://youtube.com/@medijskagrupa1?feature=shared