14. rujna 1982. Libanon, kako je bogata kršćanska zemlja došla u stanje građanskog rata?
Još 2017. Petar Horvatić objavio je tekst koji svatko od nas, sve do jednog u Hrvatskoj, trebamo(ju) pročitati. Naučiti nešto osnovnog oko sukoba koji nisu nimalo bezazleni. Osobito ne u vremenu provođenja ove globalne agende koja je u tijeku, a koja ubrzano radi na zamjeni stanovništva u kršćanskoj Europi.
Otac ubijenog predsjednika Bashira Gemayela, bio je osnivač poznate maronitske stranke Falanga. Ova nekada većinska kršćanska i bogata država Bliskog Istoka od 1975. je utonula u krvavi građanski rat. Libanon je tako prestao biti posljednja većinski kršćanska zemlja Bliskog Istoka, nekadašnje kolijevke kršćanstva.
14. rujna 1982. u Beirutu je bombom ubijen katolički maronitski libanonski predsjednik Bashir Gemayel. Ubijen je svega tri tjedna nakon što je izabran za predsjednika, dakle čak
i prije polaganja prisege. Njegova obitelj Gemayel vrlo je utjecajna maronitska dinastija.
Maroniti su kršćani sirijskog obreda u Libanonu, a naziv su dobili prema samostanu svetog Marona. Priznaju autoritet pape. Za građanskoga rata u Libanonu mnogi su starosjedioci maroniti emigrirali zbog pritisaka ekstremnih islamista, osobito iz redova PLO-a i Hezbollaha. Danas je više od 3 milijuna kršćana maronita u Libanonu, Siriji i dijaspori (Egipat, Cipar, Brazil, Argentina, SAD, Kanada, Australija).
Sve do kraja II. svjetskog rata kršćani su bili većina u toj arapskoj zemlji, ali dolazak muslimanskih Palestinaca u tu zemlju kao posljedica sukoba na Bliskom Istoku doslovno je stvorio u Libanonu državu u državi, ali i potencijal za građanski rat u državi. Jednu od presudnih uloga u početku građanskog rata u Libanonu imao je PLO koji je premjestio svoj stožer u Libanon. Poticali su vjerske i nacionalne netrpeljivosti, pa je došlo do sukoba islamskih i kršćanskih milicija.
Libanon – multikulturalna oaza do dolaska ekstremnih islamista
Libanon i glavni grad Bejrut bili su oaza multikulturalnog Levanta u kojem su kršćanske i muslimanske zajednice živjele i stvarale zajedno. No, stoljetni mir prekinut je 13. travnja 1975. kada su četiri kršćana ubijena u crkvi u Bejrutu, a samo sat vremena poslije, u napadu na autobus i 27 Palestinaca, čime je počeo dugotrajan krvavi građanski rat.
Naime, sedamdesetih godina ojačala je sekta Shia muslimana, kojima su se nakon “Crnog rujna” pridružili i Palestinci protjerani iz Jordana. S područja Libanona Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) uz potporu Sirije nastavila je napade na sjeverni Izrael, što je izazvalo upad izraelskih komandosa u Bejrut i sukob između kršćana i muslimana. Iako je rat nakratko zaustavljen sirijskom intervencijom, sukobi su se nastavili blizu izraelske granice. Izrael, okružen neprijateljskim arapskim zemljama, u kršćanskoj miliciji “Falanzi” Pierre Gemayela pronašao je prirodnog saveznika. Uskoro je u sukob otvoreno ušla i Sirija. U samom Libanonu u jednom trenutku međusobno su se borile čak 53 privatne vojske i milicije unatoč prisutnosti mirovnih snaga Ujedinjenih naroda.
Osobitu ulogu u ratu u Libanonu imao je Hezbollah (prevedeno s arapskog Božja stranka), čiji je primarni cilj bio ujedinjenje svih muslimana, a u svom djelovanju često su se služili i služe samoubilačkim napadima i auto-bombama, kao i raznim terorističkim činima.
Tijekom libanonskoga građanskog rata ubijeno je 200 000 ljudi, a materijalna šteta procijenjena je na 25 do 30 milijardi dolara.
Libanon – od Švicarske Bliskog Istoka do građanskog rata i nasilja
Prije građanskog rata Libanon je nazivan Švicarskom Bliskog istoka zbog bogatstva u odnosu na susjedne zemlje, zbog razvijene trgovine i bankarstva te zbog velike etničke i vjerske raznolikosti na malom teritoriju. Kršćani maroniti su bili najbogatiji dio libanonskog stanovništva i po odredbi ustava imali su pravo na predsjedništvo države. Maroniti su danas i u svijetu poznati po bogatstvu, pa je npr. i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu Carlos Slim zapravo Maronit koji živi u Meksiku. Zanimljivo je i da vjerski poglavar Maronita od pape biva proglašen kardinalom. Poznati pjesnik Halil Džibran također je rođen kao Maronit.
Pierre Gemayel, otac ubijenog predsjednika Bashira Gemayela, bio je osnivač poznate maronitske stranke Falanga i utjecajni libanonski političar. Nakon što je Bashir ubijen 18. 09. 1982., novim predsjednikom Libanona postao je njegov rođeni brat Amine Gemayel, dakle sve je ostalo u obitelji. Amineov sin, kasniji ministar Pierre Amine Gemayel također je ubijen 2006. godine.
Malo kronologije događaja
Južni je Libanon postao žarište sukoba, kada je libanonska Vlada palestinskim izbjeglicama nakon «Petodnevnog rata» 1967. godine dopustila da se sklone u graničnom području prema Izraelu. Odatle su gerilske organizacije sve do kraja 90-ih godina započinjale svoje napade na Izrael, na koje su uslijedili masivni protuudari. Od sredine 80-ih u južnom je Libanonu porastao utjecaj brzo rastućega šijitskog stanovništva. Otada su uglavnom napadale šijitske paravojne postrojbe Hezbollaha.
https://www.dw.com/hr/ju%C5%BEni-libanon-vje%C4%8Dno-popri%C5%A1te-krvavih-sukoba/a-2280300
Sukob doživljava privremeni vrhunac 1978. kada su izraelske postrojbe u operaciji «Litani» ušle u južni Libanon i tri mjeseca to područje držale pod opsadom. Prije toga su Palestinci u napadima na putničke autobuse ubili 38 Izraelaca. Nakon izraelskog povlačenja iste godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda odlučilo je u južni Libanon poslati mirovne snage – takozvani UNIFIL (United Nationes Interim Force in Lebanon).
Ne pomaže ni sigurnosna zona
U libanonskom ratu 1982. izraelske su postrojbe prodrle sve do Bejruta. Nakon povlačenja snaga 1985., Izrael je zatražio uspostavu desetak kilometara široke sigurnosne zone u južnom Libanonu. Nju je uglavnom nadzirala Izraelu bliska, pretežito kršćanska Južnolibanonska armija (SLA). Već u svibnju 1988., u takozvanoj «Operaciji mir i red», oko 2 000 izraelskih vojnika ponovno je na dva dana stiglo u južni Libanon, kako bi tragali za teroristima sjeverno od sigurnosne zone. Tada je život izgubilo najmanje 40 pripadnika proiranske šijitske milicije Hezbollaha i trojica izraelskih vojnika.
Nakon niza manjih napada, Izrael je u srpnju 1993. vojnim nasrtajima na sela u južnom Libanonu započeo «Operaciju obračun», nakon što su sjevernoizraelski krajevi bombardirani raketama tipa Kaćuša. Zatim su potekle rijeke izbjeglica, a najmanje 120 Libanonaca i troje Izraelca izgubilo je život. Nakon raketnih napada Hezbollaha na sjeverni Izrael, borbeni su helikopteri u travnju 1996. u «Operaciji plodovi gnjeva» razorili zgradu u kojoj je, kako se smatralo, bilo središte Hezbollaha u Bejrutu.
Hezbollah ne odstupa s položaja
1998. izraelsko je Vijeće nacionalne sigurnosti prihvatilo UN-ovu Rezoluciju broj 425, u kojoj se tražilo povlačenje izraelskih postrojba iz južnog Libanona. 24. svibnja 2000. Izrael se s tog područja povukao u samo dva dana. Čak se i južnolibanonska vojska, koja je bila povezana s Izraelom, odrekla svih svojih položaja, ali je zato proiranski Hezbollah preuzeo njezina dotadašnja uporišta. Već 7. listopada iste godine u pograničnom je području Hezbollah oteo trojicu izraelskih vojnika. Uz posredovanje Njemačke, 19. je kolovoza 2003. došlo do razmjene otetih Izraelaca i visoko rangiranih članova Hezbollaha.
Gdje su danas?
Pratimo „ugovoreni sukob“ uz nedavnu nezaboravnu, licemjernu, činjenicu dogovora o primirju kako bi se preko 600000 djece cijepilo u Gazi protiv bolesti kojih nema a danas oko svega krenuše medijskom propagandom kako su djeca najednom napadnuta teškom bolešću! Što mislite, što je razlog mogućim boleštinama?
A što se s nama normalnima događa? Imamo li pravo bilo što reći, čak i kad imamo ponešto znanja o događajima u proteklih čak šest desetljeća. Pokojni tata me je podučio oko nekih događaja davno. Bila sam još student. Koliko vidim sve je isto i danas. Ali red je reći jednu istinu, kome krivo a kome pravo.
Kršćanski bogata zemlja, Libanon, je 70-esetih godina prihvatio palestinske izbjeglice. Zapamtite, kršćanska zemlja je prihvatila islamske izbjeglice. Zanimljivo, kao niti sada, tako niti tada palestinske arape, islamiste, nije željela i ne želi prihvatiti niti jedna od 50-60 islamskih država u svijetu. Zašto?
Ne smije se nikada zaboraviti kako su Hezbolah baš ti „izbjegli“ islamisti, palestinci. Sve ostalo što su učiniti ti isti koje je pustio Libanon u „svoje krilo“ poznato je.
Pitam ove koji traže priznanje ali i one koji pozivaju te iste teroriste iz kršćanske nekad bogate države Libanon, žele li isto našoj maloj kršćanskoj zemlji, našem narodu, građanima?
Znaju li išta od ovoga kroz proteklih šest desetljeća? Ako ne znaju onda u moje ime ali i našeg naroda, naših građana, nemaju pravo govoriti.
To vrijedi i za zastupnicu u Saboru koja nema pojma o čemu govori. Zna li ona uopće što znači uspostavljanje diplomatskih odnosa? Previše neznanja, igara oko nas, globalnih igara koje nikako ne smiju biti naše. I guranje emocija umjesto razumnog prosuđivanja podkrijepljenog činjenicama i „uokvirenog“kontekstima događaja kroz proteklih šest desetljeća.
Pridružite se:
WEB STRANICA:
https://arnasebalj.com
Telegram kanal Arna Šebalj:
https://t.me/arnakanal
Chat, grupa
S Arnom i istinom:
https://t.me/arnasebalj
SVJEDOČANSTVA "CIJEPLJENIH" u HRVATSKOJ
https://t.me/+jUM0zkaioNxmZDQ0
Svjedočanstva NE-cijepljenih u Hrvatskoj
https://t.me/+FKt1CiAN8fwyOGU0
FB
https://www.facebook.com/profile.php?id=100086873156577
YOUTUBE KANAL:
https://youtube.com/@medijskagrupa1?feature=shared