Letovanić je živopisno selo pokraj rijeke Kupe u općini Lekenik i jedno od najljepših i najočuvanijih bisera hrvatske drvene graditeljske baštine. Ovaj kraj ponosno čuva stoljetnu tradiciju oblikovanja vještim rukama domaćih majstora ("palira") koji su od hrasta lužnjaka stvarali prava remek-djela sakralne i svjetovne arhitekture.
Drvene kapele: Sakralni dragulji Pokuplja
Na području Letovanića i njegovih brežuljaka ističu se dvije iznimne drvene ljepotice
Drvene kapele, biser pučke gradnje, rasprostranjene su širom našeg kraja.
Drvene kapelice jedinstvene su u svijetu po načinu gradnje i po svojoj ljepoti. Svaka za sebe je impozantan primjerak pučke drvene graditeljske baštine.
Na području Općine Lekenik nalazi se šest očuvanih drvenih kapelica :
Sv. Martin, Stari Brod iz 18. stoljeća
Sv. Duh, Poljana Lekenička iz 18. st.
Sv. Josip, Cerje Letovanićko iz 18. st
Sv. Fabijan i Sebastijan, Letovanić iz 18.st
Sv. Petar i Pavao, Gradec iz 17. st
Sv.Bartol, Vrh Letovanički iz 19. st
U središtu Letovanića nalazi se skupina od sedam tradicijskih drvenih kuća koja zajedno s kapelom sv. Fabijana i Sebastijana (1771.) čine zaštićenu ambijentalnu cjelinu upisanu u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Povodom Dana europske baštine, pod temom „Graditeljska baština: prozor prema prošlosti, pogled u budućnost“, u Etnografskoj zbirci Božidara Škofača u Letovaniću je 18. 10. 2025. bila otvorena prigodna izložba posvećena naselju Letovanić i tradicijskoj drvenoj arhitekturi.
Izloženi su umjetnički radovi Božidara Škofača, dokumentacija o drvenoj arhitekturi i povijesti Letovanića iz arhive zbirke, materijali projekata „Ugrožena drvena arhitektura Banovine, Pokuplja i Posavine (2022.–2025.)“ i „Ruta drvene arhitekture središnje Hrvatske (2024.–2025.)“, te zbirka tradicijskih alata Ivice Šustića. Autori izložbe bili su Jurica Škofač, kustos i izv. prof. dr. sc. Sanja Lončar.
Kapela sv. Fabijana i Sebastijana (u središtu Letovanića): Ova kapela iz 18. stoljeća (prvi spomen datira još iz 1665. godine) smještena je u samom srcu sela. Predstavlja vrhunski primjer tradicijskog narodnog graditeljstva s vrijednim baroknim, drvenim polikromiranim oltarom i očuvanim oslicima zidne oplate.
Kapela sv. Bartola (Vrh Letovanički): Smještena na povišenom brijegu iznad sela, ova kapela iz 19. stoljeća pruža prekrasan vidik na okolicu. Prepoznatljiva je po velikim prozorima s drvenim kapcima, a unutrašnjost skriva upečatljiv strop sa zlatnim zvjezdicama na plavoj podlozi
Tradicijske drvene kuće ("Hiže")
Središte Letovanića krasi skupina od nekoliko izvornih tradicijskih drvenih kuća koje zajedno s kapelom sv. Fabijana i Sebastijana čine zaštićenu ambijentalnu cjelinu upisanu u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Kuće su građene od tesanih hrastovih greda ("planjki") koje se na uglovima spajaju na karakterističan način (tzv. "vugli").
Uz klasične prizemnice ( hiže ), česte su i kuće na kat (čardaci ili hiže na trem ). Prepoznatljive su po vanjskom natkrivenom drvenom stubištu ( shodić ili štengle ) koje vodi na natkriveni hodnik ( ganjek ) s bogato ukrašenim drvenim ogradama.
Kuće su u pravilu užim zabatom okrenute prema cesti, a oko njih su se nekada nalazili svi popratni objekti potrebni za seosko gospodarstvo – staje ( štale ), sjenici ( štaglji ), svinjci ( kotci ) i krušne peći.
Etnografska zbirka Božidara Škofača
Jedna od najvećih privatnih etno-zbirki u Hrvatskoj nalazi se upravo ovdje, u Etno selu Škofač. Smještena unutar zaštićenog niza drvenih kuća, ova fascinantna zbirka sadrži tisuće eksponata – od izvornih narodnih nošnji, namještaja i alata do dokumenata i umjetnina koji svjedoče o svakodnevnom životu, bogatoj povijesti i običajima Pokuplja.
Letovanić tako uspješno spaja idilični riječni krajolik Kupe, povijesnu drvenu arhitekturu i živu folklornu tradiciju (koju aktivno čuva i domaći KUD "Poculica" ), čineći ga nezaobilaznom destinacijom za zaljubljenike u hrvatsku kulturnu baštinu.
Stambene kuće
Godine 1968. po prvi puta evidentirano je tradicijsko graditeljstvo na području općine Lekenik u naseljima: Dužica (dvije stambene zgrade), Cerje Letovaničko (3 stambene zgrade), Lekenik (3 stambene zgrade), Letovanić (jedna stambena zgrada) i Pešćenica (5 stambenih zgrada). Ukupno je evidentirano 12 objekata tradicijskog graditeljstva.
Godine 1973. provedena je opsežna evidencija tradicijskog graditeljstva i kućnog inventara u naselju Letovanić. Evidentirano je 18 stambenih i 6 gospodarskih zgrada.
Prilikom izrade popisa kulturnih dobara na području Sisačko – moslavačke županije godine 1998. i 1999. evidencija je provedena u naseljima Dužica (dvije stambene zgrade), Lekenik (4 tradicijske okućnice), Letovanić (3 stambene zgrade i 9 tradicijskih okućnica), Poljana Leknička (4 tradicijske okućnice) i u naselju Stari Brod (1 stambena zgrada i 5 tradicijskih okućnica).
Za potrebe izrade konzervatorske podloge provedena je nova evidencija u naseljima: Brkiševina (tri stambene zgrade), Cerje Letovaničko (jedna stambena zgrada, jedna tradicijska okućnica i tri pojedinačne gospodraske zgrade), Dužica (četrneast pojedinačnih stambenih zgrada i jedna tradicijska okućnica), Lekenik (trinaest stambenih zgrada), Letovanić (tri stambene zgrade i sedam tradicijskih okućnica), Pešćenica (jedna stambena zgrada), Pokupski Palanjek (jedna stambena zgrada), Pokupsko Vratečko (jedna stambena zgrada, jedna okućnica i dvije pojedinačne gospodarske zgrade), Poljana Lekenička (dvije stambene zgrade i jedna tradicijska okućnica), Stari Brod (tri stambene zgrade, jedna tradicijska okućnica i jedna pojedinačana gospodarska zgrada), Stari Farkašić (dvije stambene i jedna gospodarska zgrada) i Žažina (7 stambenih zgrada). Ukupno je evidentirana 51 pojedinačna stambena zgrada, 12 okućnica i 7 pojedinačnih gospodarskih zgrada.
Okućnica
Tradicijske stambene zgrade na području Općine Lekenik s izvornom dvoprostornom tlocrtnom podjelom, moguće je podijeliti na dva osnovna tipa: prizemnicu i katnicu (“čardak”).
a)Prizemnica (hiža)
Radi se o drvenoj kući na podzidu od kamena s ulaznim prostorom ganjkom. Takva kuća obično ima troprostorni raspored prostorija koje su sve u stambenoj funkciji.
b) Katnica (velika hiža, hiža na trem ili triem, “čardak”)
Predstavlja najrazvijeniji tip tradicijske stambene kuće. Cijelom dužinom tlocrta pruža se prizemlje koje je troprostorno, nešto rijeđe dvoprostorno. Prizemlje je redovito u gospodarskoj funkciji a kat u stambenoj U prizemlju je ponegdje smještena i kolnica ili austor. Uz glavno uzdužno pročelje kuće vanjskim drvenim stepeništem penje se na ganjek.
Izvorni oblik čardaka je danas iznimno rijetka pojava na području općine Lekenik. Najstariji očuvani primjerci datiraju u 18. stoljeće i u izvornom obliku grade se do kraja 19. stoljeća.
Čardak se izvorno gradio kao dvoprostorni a kasnije troprostorni objekt, u prizemlju i na katu, od hrastovih oblica koje zamjenjuju tesane grede. U usporedbi s ostalim drvenom katnicama ovog područja, sagrađenima od kraja 19. stoljeća na dalje, čardak karakteriziraju manje tlocrtne dimenzije. Do kata vodi drveno stepenište, štengle, natkrito jednoslivnim krovićem a završava s ulaznim prostorom, ganjkom. Krov je dvoslivan, tek ponegdje s zabatnim skošenjem. Stariji primjerci imaju kraće kose grede krovišta, rogove što se i danas među lokanim stanovništvom smatra jednim od izvornih obilježja čardaka.
Na ovom je području od davnina drvo osnovni građevni materijal. Uglavnom se koristi hrastovo drvo, zbog njegove otpornosti i tvrdoće. Kamen se nekad upotrebljavao u gradnji temelja obzirom na hidrološke karakteristike ovog područja (močvarno područje, blizina rijeke Kupe), a time i velike prisutnosti vlage. Već krajem 19. stoljeća kamen se zamjenjuje ciglom, opekom koja će postupno naći primjenu u gradnji cijeloga objekta naročito u razdoblju između dva Svjetska rata.
Stambene zgrade ovog područja izvorno se grade od hrastovih oblica. Vremenom se prizemlja kuća počinju graditi od tesanih hrastovih greda koje se slažu tako da se na uglovne kamenove postavljaju temeljne masivne drvene grede, križ iže, (pocek), a kat od tesanih planjki koje početkom 20. st. zamjenjuju piljene planjke. Planjke se međusobno spajaju drvenim klinovima, moždanicima, a na uglovima vežu na dva načina. Jedan je hrvaški vugel, vuglić ili čošek, gdje su planjke spajane na preklop i vire preko ugla što je ujedno stariji način, ili se uglovi planjki otpile, nemački vugel. Tesari koji su nekad ručno, uz pomoć sjekira planjkača ili širočki tesali planjke nazivaju se paleri.
Radi bolje termičke izolacije popune između drvenih greda nekoć su se ispunjavale smjesom ilovače i pljeve ili sjeckane slame. U prizemljima drvenih objekata žbukaju se vanjski zidovi, gotovo redovito od početka 20. stoljeća.
Pod u prizemljima kuća nekad je bio načinjen od utabane zemlje. Katnice imaju drvenu podnu konstrukciju na koju se nabijao sloj ilovače. Takav je pod danas prisutan iznimno rijetko budući da je utabanu zemlju zamijenio betonski pod.
Prozori, obluki, na kućama nekoć su bili malih dimenzija, a vremenom se povećavaju. Nekoć su prozori imali ugrađene samo željezne šipke, gatre, koje su štitile kuću od lopova, ali i od Turaka. Ponegdje su prozori ukrašeni rezbarenim drvenim okvirima, dok neki imaju ugrađene kapke od punog drveta. Vrata su obično daščana, jednokrilna ili dvokrilna.
Vrlo često se na vanjskim zidovima kuća javljaju male nadstrešnice (streač, krovek), podignute poput malih krovića koji štite stijene i prozore od padalina.
Ako kuća ima ganjek, on je smješten na uzdužnom prednjem pročelju kuće. U prizemnica je otvoreni ganjek povišen od zemlje te do njega vode dvije do tri stepenice, dok kod katnica do ganjka na katu vode natkrivene vanjske stepenice, štengle, koje imaju drveni rukohvat, linica. Tako opisano drveno stepenište naziva se shodić. Sam ganjek je ponegdje zatvoren planjkama a ponegdje ostaje otvoren. Ulazni prostor stepeništa u prizemlju, kapić, (vedrinjak, kapijica), koji vodi prema ganjku na katu ponegdje je natkrit dvoslivnim krovom i zatvoren ogradom od drvenih letvica.
Na ovom je području prisutan specifičan ulaz u stare, nekoć zadružne stambene zgrade. Kod takvih kuća do ganjka na katu obično vodi dvostrano natkriveno stepenište. U nekim varijantama takva se dva ulazna prostora u prizemlju zatvoraju i natkrivaju dvoslivnom krovnom konstrukcijom (kapićima).
Krovovi stambenih zgrada su dvoslivni, najčešće poluskošeni na zabatu. Pokrov je nekoć bio od šopa (vrsta raži, uzgajana samo u tu svrhu), zatim drvenih dašćica, a kasnije od biber crijepa, dok se posljednjih nekoliko desetljeća upotrebljava utoreni crijep. Na zabatu su ponegdje izrezbarene takozvane vidjelice raznih oblika (krug, polukrug, srce) koje imaju ulogu prozorčića ili ukrasnog otvora na kući. Dim iz kuće je izlazio kroz reške pokrova. Tavanski prostor na ovom području služi za sušenje plodina (kukuruza) i mesa. U novije vrijeme na kućama se grade dimnjaci.
Stambene zgrade, prizemnice imaju uglavnom trodijelni raspored prostorija koje su sve u stambenoj funkciji. To su kuhinja, kujna (kunja), zatim soba (iža), glavna prostorija u kući te sobica, prostorija koja služi kao spavaonica. Zahod, zaod, je uvijek konzolno izbačen te se često nalazi na sjevernoj strani kuće.
Katnice su obično trodijelnog rasporeda na dvije etaže. Prizemlje ima isključivo gospodarsku funkciju i podijeljeno je na tri, negdje dvije prostorije, šute, (potiže). Ukoliko su u prizemlju tri šute tada one nose naziv: prva šuta, druga ili srednja i zadnja šuta. Prema kazivanju, u prizemlju je mogla biti i soba vrlo malih dimenzija sobičak, (mladenačka soba), namijenjena mladim bračnim parovima, koja bi se nakon nekog vremena ponovno vraćala u gospodarsku funkciju.
U kuhinju kujna, (kunja) koja se nalazila na katu ulazilo se izravno iz ganjka. Na kraju hodnika s ganjkom ponegdje se nalazi zahod, ganjek s zaodom ili je zahod smješten u stražnjem dijelu kuće, nasuprot ganjka, konzolno izbačen.
Najvažnija i najveća prostorija na katu je velika soba, (prva soba), koja ima funkciju osnovnog boravišnog prostora, a danas je u njoj često i kuhinja. Treća katna prostorija, soba, (sobica), služila je kao spavaonica pojedinih članova obitelji.
Tradicijske građevine ovog područja ukrašavaju se crtorezom, rezbarenjem, na proboj ili izrezivanjem. Najčešće se ukrašavaju čeona pročelja objekata, dijelovi pročelja zabata, stupovi i dijelovi ganjka, shodić, prozorski okviri, kapci, vrata i sljemenske grede. Majstori koji su se bavili ukrašavanjem drvenih kuća na ovom području nazivaju se cimermani.
U prizemlju katnica koje su zabatom usmjerene prema ulici, obično su ispod prozora montirane drvene daske, stoloža, na koje se slaže cvijeće i drugo ukrasno bilje. Ponegdje se takve stolože nalaze i ispod prozora na katu.
Detalji na kući poput, prozorskog okvira, prozorskih kapaka ili uglova stambene kuće, ističu se i ukrašavaju bojanjem. Najčešće se koristi prirodna crvena i bijela boja.
Izvor:
Glas Koncila
Turistička zajednica Općine Lekenik
https://www.scribd.com/document/373484434/Prirucnik-Posavska-tradicijska-drvena-kuca-pdf
Pridružite se:
WEB STRANICA:
https://arnasebalj.com
Telegram kanal Arna Šebalj:
https://t.me/arnakanal
FB
https://www.facebook.com/profile.php?id=100086873156577
YOUTUBE KANAL:
https://youtube.com/@medijskagrupa1?feature=shared