Prof. Josip Jurčević: „Ban Jelačić se slavi kao hrvatski heroj, a zapravo je veleizdajnik!“
Dva i pol je mjeseca od ove izjave u jednoj višednevnoj polemici prof. Jurčevića i mene oko raznih tema, svakodnevnih događaja te suprotstavljanja oko nekih tema. Razmišljala sam na koji način sve izrečeno, zbog netočnosti, sramotnih tvrdnji i obmane naroda prenijeti isto i u javnost. Kako je riječ
o čovjeku kojeg šira javnost uglavnom ne zna, a ovo medijsko nastupanje zahvaljujući ulasku u zastupničku fotelju sa liste DP kojeg je odmah i napustio, ostavlja dojam velikog patriote i znalca. Je li baš tako?
Ali eto, silom prilika, sklona isključivo provjerenim činjenicama i istini, pozabavila sam se malo navedenim, izrečenim, od strane prof. Jurčevića i odmah utvrdila netočnosti. Poprilično poznajem povijest zahvaljujući pokojnom tati, osobito kontekste događaja te me je baš to i zaintrigiralo. Postavih si pitanje: kako je moguće da povjesničar toliko griješi, ne zna? Ili, ako dobro zna zašto plasira neistine, poluistine, čak i zlonamjerne podatke, tj. laži? I, opet sam u području manipulacija i propagandnog djelovanja. Pa je li moguće da se sve i kod mnogih vrti oko toga. Želja da mrzimo, zamrzimo Hrvatsku i sve Hrvatsko. Preciznije, želja da je (s)rušimo pod svaku cijenu.
Ne trebaju nama neprijatelji, mnogi su među nama.
A sad krenimo redom. Bilo je rano zorom tog 2. studenoga 2025.u 05:53. Nakon više od 12 sati stigao je odgovor na vođenu debatu-komunikaciju dan prije. Uobičajeno za prof. pa sam ga češće znala pitati „nije vrag da vodite konzultacije s Komitetom ili ponavljate gradivo?“
Ovdje jedna napomena. Komunikacija je uvijek bila stručna, prava debata u kojoj je vrlo rado sudjelovao.
JURČEVIĆ:
Jelačić je jedan u nizu tragičnih hrvatskih "vođa". 1848. je bio u dvojbi; postupati u korist interesa Hrvatske, tj. njene državne samostalnosti (kao njen ban), ili u korist Habsburške monarhije (kao njen vojnik).
Odabrao je biti carski vojnik i spasiti trulu Monarhiju od raspada, s čime bi i Hrvatska postala samostalna. 20-ak godina kasnije car je A-U nagodbom raskolio Hrvatsku i njen glavni (banski) dio izručio nemilosti Ugarske, te su ustrojene sve smrtonosne prijetnje koje do danas ubijaju Hrvatsku
(jugoslavenstvo, te srpstvo kao ključni razaralački politički čimbenik u Hrvatskoj). Ta dva čimbenika najbitniji su čimbenici kreiranja sluganskog (podrepaškog) socijalnopsiholoskog mentaliteta hrvateka, koji se znanstveno definira kao teski kompleks manje nacionalne i socijalne vrijednosti. Jedna od posljedica tog kompleksa očituje se i u činjenici da se ban Jelačić slavi kao hrvatski heroj, a zapravo je veleizdajnik.
Na tome kompleksaškom tragu, ban Banovine Hrvatske (Šubašić) prisilio je hrvatske iseljenike da 1942. napišu javnu ljubavnu izjavu Draži Mihailoviću.
ŠEBALJ:
Sve što sam nakon pretraživanja uspjela pronaći te zaključiti može se izreći u nekoliko rečenica.
Prvo, 26. kolovoza 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska. Nastala je na temelju sporazuma Dragiše Cvetkovića, predsjednika vlade prve Jugoslavije i Vladka Mačeka, vođe hrvatskog naroda, čelnika HSS-a i Seljačko-demokratske koalicije koja je bila vodeća politička snaga u Hrvatskoj.
Trajala je manje od dvije godine, znači do početka travnja 1941.
Drugo, Banovina Hrvatska je prijelazni i izvanredni pokušaj rješavanja hrvatskog pitanja unutar prve Jugoslavije u zaoštrenim unutrašnjim i vanjskim prilikama uoči 2. svjetskog rata. Status Banovine Hrvatske gotovo je bio federalni. Reakcija srpskog stanovništva u pojedinim kotarima Banovine Hrvatske uslijedila je odmah. Javno je zatraženo pripajanje srpskom dijelu države (“Srbi na okup”). Ni Bošnjaci se nisu mirili sa činjenicom da su prisiljeni živjeti podijeljeni i pod dva upravna režima. Oni su se s pravom željeli osjećati ravnopravnim faktorom jugoslavenske zajednice naroda te su tražili svoja prava. Ti politički procesi prekinuti su aprilskim ratom 1941. i slomom Kraljevine Jugoslavije.
Treće, iako su postojale manipulacije i prisile na izjave podrške Draži Mihailoviću među hrvatskim iseljenicima, nema dokaza da je to Šubašić organizirao. Njegov angažman bio je kompleksniji i vezan uz politiku izbjegličke vlade.
Iz svega se da zaključiti kako povjesničar čak ni svoju struku ne poznaje a manipulacija iznošenja u javnosti „činjenica“ koje to nisu u biti mogu vrlo lako biti s namjerom obmanjivanje naroda. I zbog sasvim drugih ciljeva.
JURČEVIĆ:
Isti Šubasić je potom (u režiji Engleza) s Titom sklopio dva veleizdajnička sporazuma, koji su bili temelj zapadnog priznanja komunističke Yu.
Niz je drugih primjerra kompleksaškog legendiranja, s kojim Hrvateki veleizdajnike pretvaraju u svoje heroje. Plenki je aktualni primjer toga tragičnoga niza.
Tragikomično je da je perverzni pjesmuljak "Ustani bane" nastao u doba Khuenove diktature.
Dakle, hrvateki uskrsavaju veleizdajnika da ih spasi. Psihijatrijske apsurdnosti.
ŠEBALJ:
(Banovina Hrvatska prestala je postojati 10. travnja 1941. kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska (NDH), nakon što je trajala manje od dvije godine, od svog osnutka 26. kolovoza 1939. na temelju Sporazuma Cvetković-Maček.
Što se tiče „perverznog pjesmuljka Ustani bane …..“ kako kažete, prema autoru B. Županjcu a i ostalim izvorima riječ je o:
„Hrvatskoj domoljubnoj pjesmi, budnici, s početka 20. stoljeća koja govori o mađarizaciji za banovanja Khuen-Héderváryja a slavi bana Jelačića. Zbog sve većeg pritiska Mađara na hrvatski narod i postavljanja mađarskih zastava i grbova na željezničke postaje, 1903. godine je izbio niz nereda diljem zemlje.“
No iznenadjujete profesore. Hoćete ovako javno govoriti? Ili da ja kažem? Prema Kini ste na skupu u Sheratonu bili neobično nježni, blagi, a ovo?
Što bi bilo da je Mađarska pobijedila 1848. i koliko bi Hrvatskoj uzela teritorija?
Zbog politike centralizacije i mađarizacije, politiku prve mađarske neovisne vlade nisu podržali nemađarski narodi, osobito Hrvati, ali i Slovaci, Srbi, Ukrajinci i Rumunji.
U svakom slučaju ban Jelačić nije veleizdajnik. Ali Vaš stav o tome nitko ne zna a trebali bi ih znati. Ne idealiziram, ni najmanje. Predlažem, pokrenite inicijativu za uklanjanje spomenika veleizdajnika.
Pa povjesničar ste! Ili? Čekam pokretanje inicijative. Hoćete li imati muda?
Strašna je vaša tvrdnja da je budnica „Ustani bane” perverzni pjesmuljak. Zašto? Zato što je to
činjenično netočno, kulturno neutemeljeno, vrlo ideološki obojeno ali i lako provjerljivo i lako oborivo i kao takvo je idealno za razotkrivanje manipulacije. A vi ste potvrđeni manipulator, to smo raspravljali. Upravo zato zbog ove vaše izjave ozbiljna analiza treba eksplicitno utvrditi ČINJENICE O BUDNICI USTANI BANE.
“Ustani, bane” je hrvatska domoljubna budnica nastala početkom 20. stoljeća, u kontekstu: mađarizacije, Khuen-Héderváryjeve diktature, zabrana hrvatskih simbola i jezika. Pjesma nije vulgarna, nije opscena, niti “perverzna” kako je nazvašte. Svrha joj je simboličko prizivanje povijesnog autoriteta bana Jelačića kao znaka otpora.
U hrvatskoj kulturnoj povijesti budnice su standardni oblik političkog otpora pa mogu spomenuti npr. „ Još Hrvatska ni propala“, „Lijepa naša“.
I razmišljam jeste li Vi ne samo manipulator već i veleizdajnik. Vrijeme će i to pokazati, ubrzo.
Biti će veselo na toj kavi ili piću. Ako je, ga bude uopće. Znam da neće, preškrti ste konačno jednom i platiti je ili platiti ga.
Bila je ovo naša zadnja debata, komuniciranje 2. studenog 2025. Stoga mirno spavajmo, naš ban neće nikuda s Jelačić placa, a prof. Jurčević?
Za prof. Jurčevića opet neće biti problem u argumentima. Problem ću biti ja, jer „nisam shvatila“, „ne znam”, „krivo čitam“. To je delegitimizacija sugovornika, nema rasprave. Sve se svodi na: „Kako se usuđuješ mene propitivati.“
To je ta njegova nesnošljivost prema bilo kakvoj kritici. Sa ovakvim pristupom i sugovornikom ovo je trenutak gdje svaka daljnja rasprava nema smisla jer druga strana ne raspravlja već želi dominirati i diskvalificirati. Zato se takav(kvi) i odluči(e) na - šutnju.
Javno pitam, hoće li doći vrijeme kad će oni koji namjerno rade na diskreditaciji vlastite države te širenja dezinformacija i manipulacija s istima, biti procesuirani za (vele)izdaju a ima ih u svim srukturama i izvrsno su umreženi? A svi od države ubiru korist, imaju izvrsna primanja. Mnogi su povezani i sa EU fondovima.
„Danas… danas više niko ne pita šta znaš, već koliko si uvjerljiv, koliko zvučiš 'samopouzdano', koliko puta si bio viđen, a ne koliko puta si bio u pravu. Neznanje je izgubilo stig. Ustalo je, obuklo odijelo, uzelo mikrofon, i proglasilo se glasom naroda.
Jer danas se ne traži jasnoća - traži se pojednostavljenje do tačke apsurda. Ako si previše dubok, 'nisi pristupačan'. Ako govoriš istinu, 'nisi fleksibilan'. Ako znaš - 'arogantan si'.
Više nije stvar tko zna - već kome se vjeruje.“
(Ulomak iz teksta prof. A. Badnjevića, srpanj 2025.)
A sad se vraćam u povijest, pa krenimo u vrijeme kad je spomenik otkriven.
16. prosinca 1866. prvi put otkriven spomenik bana Josipa Jelačića
Sedam godina poslije banove smrti ostvarila se domoljubna ideja: 16. prosinca 1866. u Zagrebu je otkriven veliki spomenik slavnog narodnog vođe, koji je i danas jedan od najdojmljivijih simbola hrvatskoga prkosa i borbe za slobodu.
Veličanstvena statua, prvi zagrebački spomenik u bronci, rad je glasovitog bečkoga kipara Antona Dominika Fernkorna. Zanimljivo je da je davna svečanost snimljena i na fotografiji Franje Pommera koja se smatra prvom reportažnom snimkom u Hrvatskoj.
Ni Beč ni Pešta nisu blagonaklono gledali na podizanje spomenika banu Jelačiću jer su u to doba ojačali Mađari pregovarali s Habsburzima o preustrojstvu monarhije.
A Jelačića su smatrali zatornikom svoje revolucije!
Mnogi protunarodni režimi nisu se usudili dirati taj veličanstveni simbol hrvatstva. Tek 1947. godine komunistički su moćnici potajno i protuzakonito rastavili i srušili Jelačićev spomenik. Taj se barbarski čin opravdavao neutemeljenim Marxovim ocjenama o “kontrarevolucionarnoj ulozi Hrvata” u 1848-oj godini, a htjeli su se prigušiti i hrvatski nacionalni osjećaji.
Prvo uklanjanje spomenika 1947.
Jedan od najpoznatijih pokušaja napada komunističkih vlasti na memoriju hrvatskoga naroda bio je uklanjanje spomenika bana Josipa Jelačića sa središnjega zagrebačkog trga. (Ne treba ni spominjati da je trgu istodobno promijenjeno ime.) Taj ikonoklastički čin, omiljen svim revolucionarnim - prevratničkim režimima, formalno se dogodio u noći (!) 25. na 26. srpnja 1947.
No početak uklanjanja odvija se od sama dolaska komunista na vlast. Naime, spomenik je odmah zagrađen daskama.
Od potpune propasti spomenik je spasio dr. Antun Bauer koji je njegove dijelove čuvao u podrumu zagrebačke Gliptoteke, čiji je bio ravnatelj. Jedan od prvih poteza nove demokratske vlasti u Hrvatskoj bilo je vraćanje spomenika i Jelačićeva imena glavnomu zagrebačkom trgu.
U velikom slavlju ban Jelačić je ponovno isukao sablju na mjestu odakle je u dramatičnim okolnostima krenuo sa svojim četama u borbu za opstojnost hrvatskoga naroda.
https://www.matica.hr/vijenac/407/povratak-bana-2949/
Spiritus movens čitavog projekta, odnosno, glavni inicijator, realizator i financijer povratka banova spomenika bio je poznati zagrebački poduzetnik Željko Šelendić. Ideja o vraćanju bana na njegov trg rođena je godinu dana prije, 1989. u razgovoru sa Šelendićevim prijateljem Željkom Maćešićem, direktorom Ljevaonice umjetnina.
Potom je trebalo udahnuti život kipu koji je sredinom pretprošlog stoljeća u svojoj bečkoj ljevaonici izradio kipar Dominik Fernkorn, a koji se krajem 80-ih prošlog stoljeća nalazio u Gliptoteci razmontiran, u dijelovima.
Ondje je bio prekriven gomilom papira, a tijekom svih tih desetljeća sačuvan je zahvaljujući profesoru Baueru. Istražujući povijest uklanjanja spomenika s Trga, saznao sam da su ga partizani, kada su ga skinuli, željeli rastaliti i broncu iskoristiti za izradu komunističkih i socijalističkih kipova.
No, zahvaljujući mudrosti profesora Bauera i drugih kipara iz tog vremena, ban je ipak ostao u dijelovima i čitav sačuvan do vremena kada smo ga mi izvukli iz Gliptoteke - prisjetio se godinama poslije Željko Šelendić u razgovoru za Večernji list.
Dr. Franjo Tuđman u dugom i nadahnutom govoru popratio povratak spomenika na glavni trg glavnoga grada svih Hrvata 16. listopada 1990., a taj iznimni događaj na ulice je izveo više od sto tisuća ljudi. Upijali su svaku riječ prvog hrvatskog predsjednika koji je nastavio: “Spomenik banu Josipu Jelačiću opet je na glavnom zagrebačkom trgu. Nije tu došao potajno, skrivećki, kako je bila izvršena sramotna presuda o njegovu ‘pogubljenju’, već slavodobitno, praćen zanosom i suzama radosnicama stotina tisuća i milijuna ljudi svih naraštaja i staleža iz svih krajeva domovinske i iseljene Hrvatske...”
Svečanosti su nazočili i članovi obitelji Jelačić: Zvonimir, Martin, Dubravko, Nikola, Đuro i Štefan. Kamere su zabilježile i trenutak kada su skinute ploče s nazivom Trg Republike, čime je glavnom gradskom trgu vraćen stari naziv – Trg bana Josipa Jelačića. Nakon 43 godine, konjanik je ponovno na svome postolju, na svome trgu! Zagrepčani taj prizor pozdravljaju ovacijama, Šelendićevi radnici kite ga cvijećem, mnoštvo skandira Hrvatskoj. Ban Jelačić vratio se kući i odande ne odlazi više nikada.
TKO JE BIO JOSIP BAN JELAČIĆ?
U Habsburškoj Monarhiji, Josip Jelačić je imao čin carskog generala i bio je vrhovni vojni zapovjednik u Hrvatskoj i Vojnoj krajini. Njegov najviši vojni rang bio je general pukovnik, a bio je i nositelj titule baruna i bana Hrvatske, Dalmacije i Slavonije.
General carske vojske: Jelačić je bio časnik u vojsci Habsburške Monarhije i napredovao je do čina generala.
Vrhovni vojni zapovjednik: Imenovan je za vrhovnog vojnog zapovjednika u Hrvatskoj i Vojnoj krajini, što je značajno vojno i političko-upravno vodstvo.
Barun: Kao član plemićke obitelji Jelačić, nosio je titulu baruna.
Ban: Njegov najpoznatiji i najvažniji položaj bio je onaj bana Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, koji je obnašao od 1848. do 1859. godine.
Josip Jelačić - Wikipedija
Josip Jelačić Bužimski (Petrovaradin, 16. listopada 1801. – Zagreb, 20. svibnja 1859.), bio je general i ban hrvatski, dalmatinski...
Čak i Wikipedia iznosi korekno činjenice.
Ban Josip Jelačić - HKPD "Jelačić" - Petrovaradin
Ban Josip Jelačić Josip Jelačić Bužimski bio je barun, slavni hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban, austrijski carski general, te ...
A sad malo detaljnjije jer ban Jelačić nije beznačajna osoba za Hrvatsku, po više osnova. Nikako ga se ne može tretirati kao „vojnika“ jer to je ponižavajuće a i predstavlja umanjenje njegovog značaja za Hrvatsku.
Josip Jelačić Bužimski (Petrovaradin, 16. listopada 1801. - Zagreb, 20. svibnja 1859.), bio je general i ban hrvatski, dalmatinski i slavonski od 1848. do 1859. godine, član plemićke obitelji Jelačić, te jedan od najznačajnijih hrvatskih političara, kako u 19. stoljeću, tako i u cijeloj povijesti Hrvata. Ukinuo je kmetstvo i sazvao prve izbore za Hrvatski sabor. Kao vojskovođa pobijedio je u nizu bitaka protiv ustanika u Habsburškoj Monarhiji za vrijeme Revolucije u Ugarskoj 1848. godine. U Hrvatskoj se slavi kao nacionalni junak.
Josip Jelačić rođen je 1801. godine u gradu Petrovaradinu (danas dio Novog Sada), u Srijemu (tada dio Vojne krajine, danas u Srbiji), gdje je njegov otac Franjo, podmaršal austrijske vojske, bio zapovjednik slavonske Vojne krajine. Majka mu je bila Ana, djevojačkog prezimena Portner. Na dan rođenja 16. listopada već je kršten u župnoj crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu.
Prošlost roda Jelačića tijesno je povezana s poviješću hrvatskoga naroda. Podrijetlom su bili iz Like i Josip Jelačić je često isticao svoje ličko podrijetlo. Četiri stoljeća pripadnici toga roda bijahu ratnici, istaknuti krajiški časnici, visoki vojni zapovjednici, državnici, svećenici, prosvjetitelji, dobrotvori i pisci.
Josip Jelačić s osam godina započinje svoje školovanje u bečkom Therezianumu, najelitnijoj plemićkoj školi svoga doba, gdje se sinovi plemića i velikaša odgajaju za administrativnu, vojnu službu u Habsburškom Carstvu.
Od 1819. godine, kada kao odličan diplomant napušta Therezianum, barun Jelačić vrtoglavo započinje uspon u činovima, častima i podvizima, ne samo u korist carstva kojem je služio, nego najprije svog hrvatskog naroda, njegovog interesa i promjene njegovog položaja.
Vojnička služba
Vojničko službovanje započinje u Galiciji kao potporučnik u Trećoj konjaničkoj pukovniji, kojom zapovijeda barun Vinko Knežević, ujak njegove majke Ane. Zatim služi u Beču, Galiciji, Ogulinu, Drežniku, Italiji, opet u Ogulinu (često posjećuje u Zagrebu majku i prijatelje narodnjake koji se postavljaju na čelo hrvatskoga narodnog pokreta u borbi protiv mađarizacije), Zadru (često putuje po Dalmaciji i Crnoj Gori, te prati po Velebitu poznatoga botaničara saskoga kralja Fridrika Augusta), Glini i u skladu s tim napreduje u činovima.
Pisma pretpostavljenih mu, navode da govori i piše njemački, hrvatski, francuski i mađarski i prilično dobro talijanski i latinski jezik, da je upućen u vojničke znanosti i da teži višoj naobrazbi, da je dobar mačevalac, izvrstan strijelac i izvanredan jahač, strateg, organizator, vojskovođa, da je spretan, radin, uslužan, blag, pravedan, brižan, šaljiv i vesele naravi. U predasima vojnih pohoda piše pjesme od kojih su neke toliko popularne da se pjevaju kao koračnice u Habsburškoj monarhiji, a i velik broj ih je spjevan njemu u čast. Prvu zbirku pjesama pod naslovom Eine Stunde der Erinnerung (Trenutak uspomene) objavljuje u Zagrebu 1825. godine na njemačkom jeziku.
U Ogulinu u salonu svog pukovnika Schneckela širi narodnjačke ideje među časnicima i graničarima i često pjeva najpoznatije hrvatske budnice i prati se na glasoviru. Kao zapovjednik banske pukovnije u Glini, često ratuje s Turcima, a s nekima i prijateljuje. Od Mahmud-bega Bašića iz Bihaća dobiva na dar rasnog konja bijelca (na tom konju ide na bansko ustoličenje i poslije na Ugarsku).
Banska čast
Kralj Ferdinand I./V. Habsburgovac imenuje ga 23. ožujka 1848. godine u Beču hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom i unapređuje u čin generalmajora i zapovjednika obiju banskih pukovnija, glinske i petrinjske, a Jelačić 8. travnja 1848. godine u Beču polaže bansku prisegu i biva imenovan feldmaršallajtnantom (podmaršalom) i vojničkim zapovjednikom u banskoj i krajiškoj Hrvatskoj, te biva svečano ustoličen 5. lipnja 1848. godine u Zagrebu.
Svečanost njegova ustoličenja prati svečanost otvaranja Hrvatskog sabora 6. lipnja, prvoga hrvatskog građanskog Sabora na osnovi izbornog reda utemeljenog po načelima građanskog liberalizma, s ukupno 191 zastupnikom, kojem prethode skupštine s preko nekoliko stotina predstavnika hrvatskog naroda održane 17., 22. i 25. ožujka 1848. godine u Zagrebu s donesenim narodnim programom - „Zahtijevanja naroda u 30 točaka, koje poklonstvena deputacija, do četiri stotine osoba, obučeni u narodnom odijelu, u surke, bijele ili modre hlače, s kalpakom ili crven-kapom i sabljama, jedini nacionalgardisti i varaždinski grenadiri u svojim uniformama, a svećenici u svom odijelu” - odnosi u Beč kralju Ferdinandu V. koji obećava potvrđenje tih Zahtjeva.
1848. godina
Ban Jelačić 25. travnja 1848. godine proglašava ukidanje kmetstva. Zapravo, Jelačić samo potvrđuje da je kmetstvo ukinuto („akoprem je već u kraljevinah Hàrvatskoj i Slavonii proglašeno…”) i da nema obveze tlake i daća, što se često nametalo, iako je kmetstvo ukinuo još Josip II. Zbog tog proglasa je Jelačić postao omiljen na selu.
Dana 28. travnja 1848. godine izdaje se Hrvatski forint, a 9. lipnja 1848. godine Hrvatski sabor u 18. točaka određuje odnos Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prema Ugarskoj, ustrojenje Banskog vijeća – hrvatske vlade, korištenje hrvatskog jezika kao službenog jezika, što dovodi da mađarskim nastojanjima kralj Ferdinand V. manifestom od 10. lipnja 1848. godine lišava bana Jelačića svih služba i časti. Taj manifest ne bijaše objavljen i za njega ban Jelačić nije znao kad je 19. lipnja 1848. godine predavao kralju Ferdinandu V. „reprezentaciju” u kojoj Hrvatski sabor zahtijeva „uređenje Austrije kao federacije ravnopravnih naroda” i da u Hrvatskoj Trojednici bude obnovljena banska vlast od Drave do mora, slijedom koje kralj postavlja nadvojvodu Ivana za posrednika između Trojedne Kraljevine i Ugarske. Za manifest se doznaje 20. lipnja 1848. godine, te se na izvanrednoj sjednici Sabora 21. lipnja 1848. godine donose zaključci da se sav narod digne na oružje i pozove natrag 35000 graničara iz Italije, a na prijedlog zastupnika Andrije Črnog 23. lipnja 1848. godine trg Harmice proziva se Trgom bana Josipa Jelačića. Ban Jelačić iz Celovca, gdje je zastao na putu u Zagreb, pismom smiruje stanje. Hrvatski sabor 29. lipnja 1848. godine zalaganjem bana Jelačića prihvaća posredovanje nadvojvode Ivana i traži opoziv manifesta.
Na zasjedanju 1. srpnja 1848. godine Sabor raspravlja o pismu nadvojvode Ivana kojim se ban Jelačić poziva u Beč na pregovore i upućuje kralju zahtjev u 11 točaka. To sve dovodi do mađarskih prijetnja ratom i u Hrvatskom saboru 4. srpnja 1848. godine ban Jelačić dobiva novac i dragocjenosti prisutnih, i kasnije drugih domoljuba, za opremanje vojske za otpor mađarskoj provali. Narodni zastupnici Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 6. srpnja 1848. godine upućuju proglas narodu u kojem upozoravaju na sve okolnosti u vezi s pregovorima s Mađarima. Da bi oslabio utjecaj mađarskih agenata po Slavoniji i Srijemu ban Jelačić odlazi u posjet na 12 dana u te krajeva (u Iloku na skupštini Srijemske županije drži govor koji oslikava njegov odnos prema rodnom kraju). Na proputovanju, 11. srpnja 1848. godine u Križevcima, gdje se kratko zadržao, čuvala ga je Križevačka djevojačka straža.
Dana 29. srpnja 1848. godine ban Jelačić u Beču vodi pregovore s predsjednikom ugarske vlade Batthyanyjem na kojima ne postiže prihvaćanje hrvatskih zahtjeva. Pregovori Batthyanyja i Jelačića završavaju kratkom objavom rata riječima:
„Batthyany: Vidimo se na Dravi.
Jelačić: Nema potrebe da se umarate. Vidimo se na Dunavu.“
Dana 6. rujna 1848. godine banu Jelačiću stiže pismo kralja Ferdinanda V. kojim opoziva manifest o smjenjivanju bana Jelačića od 10. lipnja 1848. godine. Aktivnosti Mađara na destabilizaciji Trojedne Kraljevine i njihova oružana aktivnost nad pučanstvom, rezultiraju 11. rujna 1848. godine prelaskom hrvatske vojske pod carskim barjakom preko rijeke Drave preko mosta kraj Varaždina (52000 vojnika) i u Slavoniji (10 000 vojnika).
U Pešti 28. rujna 1848. godine dolazi do otvorene pobune protiv kraljevskog dvora i ubojstva grofa Lamberga, imenovanog u drugoj polovici rujna kraljevskim povjerenikom i vrhovnim zapovjednikom sve vojske u Ugarskoj, pa i Jelačićeve, pa hrvatska vojska po zapovijedi vojnog ministra Latoura kreće na sjeverozapad u smjeru austrijske granice gdje su joj se trebale pridružiti carsko-kraljevske čete u zapadnim krajevima Ugarske, u Slovačkoj i Češkoj. Dana 3. listopada 1848. godine kralj Ferdinand V. imenuje bana Jelačića guvernerom i vrhovnim zapovjednikom sve carsko-kraljevske vojske u Ugarskoj.
U Beču 6. listopada 1848. godine izbija revolucija kojoj cilj bijaše stvaranje velike jedinstvene Njemačke pod utjecajem Svenjemačkog parlamenta u Frankfurtu na Majni, a bijaše povezana s političkom djelatnošću Mađara u Ugarskoj i inicirana na njihov poticaj da bi carsko-kraljevske čete odvojili od bana Jelačića. Ban Jelačić 7. listopada 1848. godine uvečer dobiva vijest o izbijanju revolucije u Beču, o ubojstvu ministra rata Latoura i bijegu kralja Ferdinanda V. i odmah mijenja odluku da ide na Peštu i kreće na Beč kojeg opkoljuje sa 60 000 ljudi (do 20. listopada 1848. godine s carskim četama iz Češke i drugih krajeva Austrije taj broj se penje na 80 000 ljudi). 16. listopada 1848. godine kralj Ferdinand V. na zagovor njemačkih konzervativnih građanskih krugova promiče kneza Windischgraetza, vrhovnog zapovjednika u Češkoj, u čin feldmaršala i imenuje zapovjednikom sve carsko-kraljevske vojske, osim one koja se nalazila u Italiji pod zapovjedništvom maršala Radetzkoga.
Mađari dolaze revolucionarima u Beču u pomoć s 33 000 vojnika, te 28., 29. i 30. listopada 1848. godine vodi se bitka između bana Jelačića i Mađara. Dana 31. listopada 1848. godine u Beču prestaju sukobi. Banu Jelačiću 2. studenoga 1848. godine priređen je svečani doček u Beču. Dana 10. studenoga 1848. godine ruski car Nikola I. odlikuje ga Ordenom sv. Andrije i imenuje vitezom Reda sv. Vladimira I. stupnja, a 24. studenoga 1848. godine kralj Ferdinand V. iz Olomouca u Moravskoj dodjeljuje mu križ Leopoldova reda I. stupnja. Slična priznanja prima i iz Saske i Berlina. Dobiva Spomenicu bečkog dvora i spomen-medalju u bronci kojoj se tekst na naličju „Za kralja, zakon i jednakopravnost narodima”, mijenja u „Za Austriju, zakon, slobodu i jednakopravnost” na intervenciju bečkog dvora.
Dana 17. studenoga 1848. godine crnogorski vladar Petar II. Petrović Njegoš bio je u vezi s banom Jelačićem i nudio mu je, preko Jelačićevoga guvernera Dalmacije, vojnu pomoć od 2000 Crnogoraca.
Pod zapovjedništvom kneza Windischgraetza 16. prosinca 1848. godine pokrenuta je vojna na Ugarsku. Vojska bijaše podijeljena na tri zbora, a prvim je zapovijedao ban Jelačić s kojim je ušao u Budim i Peštu 5. siječnja 1849. godine.
Novi vladar, car i kralj Franjo Josip I., imenuje bana Jelačića 2. prosinca 1848. gubernatorom Rijeke s pripadajućom zemljom, te civilnim i vojnim gubernatorom Dalmacije čime se većina hrvatskih povijesnih i etničkih područja ujedinjuje pod upravom jedne osobe, bana Jelačića.
Ban Jelačić, feldmaršal Windisch-Grätz te feldmaršal grof Radetzky su bili junaci koji su spasili staru Habsburšku Monarhiju: Radetzky je ugušio revoluciju u Italiji, Jelačić u Kraljevini Ugarskoj i Beču, a Windisch-Grätz u Češkoj.
Taj je slavni trojac bio takva ugleda među vojskom u Habsburškoj Monarhiji da su vojnici na svoje mačeve davali urezati WIR (pokratu za Windisch-Grätz, Iellachich, Radetzky), a koja je na njemačkom značila „mi”.
Josip Jelačić jedan je od hrvatskih pionira emancipacije Židova u Hrvatskoj, uz Bogoslava Šuleka, Narodne novine i ine. Ban Jelačić nije zaboravio potporu hrvatske židovske zajednice za revolucionarnih kretanja 1848./1849. Bio je članom njihova Društva čovječnosti (Humanitätsvereina) koje je osnovao Židov Jacques Epstein. Osobno je intervenirao u korist Židova kad su u nekim mjestima u Hrvatskoj izbili protužidovski ispadi zbog pristajanja dijela mjesne židovske zajednice uz mađarsku revoluciju. Zbog držanja Židova u Mađarskoj koji su stali uz mađarsku revoluciju, a poslije su još i proglašeni krivcima za revoluciju, svi protužidovski ispadi imali su korijene u hrvatsko-mađarskim razmiricama, odnosno u velikomađarskim idejama i netoleranciji prema Hrvatskoj koju
su iskazali mađarski revolucionari (Lajos Kossuth i drugi). Za sprječavanje progona hrvatskih Židova proglasio je Jelačić prijeki sud, te izdao proglas u kojem je rekao „da nas sve bez razlike vjere mora ujediniti sloga i bratimstvo”.
1849. godina
U Habsburškoj monarhiji 4. ožujka 1849. godine donosi se oktroirani (nametnuti) ustav, koji se u Hrvatskoj proglašava temeljnim državnim zakonom 6. rujna 1849. godine. Ukida se sve što je postignuto u 1848. godini, ukida se sloboda tiska, zabranjuje svaki politički život, organizira oružništvo i policijski nazor. Naporima bana Jelačića na očuvanju hrvatske autonomije, potkraj 1849. godine Međimurje se priključuje Hrvatskoj, hrvatski jezik postaje službeni jezik, a u dopisivanju sa središnjim organima službeni je njemački jezik.
Za ratne zasluge ban Jelačić imenovan je 13. ožujka 1849. godine generalom topništva i vrhovnim zapovjednikom Južne armije u jugoistočnom području Monarhije koja ima 72 000 vojnika.
Nakon devet mjeseci izbivanja iz Hrvatske, 26. travnja 1849. godine ban Jelačić vraća se u Osijek i nastavlja s oslobađanjem od Mađara zaposjednutih područja. Dekretom od 5. veljače 1851. godine imenovan je vlasnikom nove erdeljske infanterijske pukovnije.
Počasnim građaninom Pešte ban Jelačić proglašava se 1849. godine, počasnim građaninom Beča 4. rujna 1849. godine, Požuna 21. rujna 1849. godine i Oedenburga 2. listopada 1849. godine.
Ban Josip Jelačić nazoči dvanaest ministarskih konferencija i na dvanaestoj se oprašta od ministara jer se njihov rad protivi njegovim uvjerenjima i njegovoj savjesti.
Društveno djelovanje
Prije polaska na vojnu službu, u Varaždinskoj županiji osniva Zavod bana Jelačića za nemoćne vojnike, a poslije rata na njegov prijedlog 17. prosinca 1849. godine osniva se Ozljeđenička zaklada za Trojednu Kraljevinu i Vojvodinu. Bansko vijeće utemeljuje Zakladu Jelačića bana u Zagrebu za nemoćne vojnike i njihove obitelji i ban Jelačić u fond te zaklade daje sve prihode od svog pjesničkog djela Eine Stunde der Erinnerung.
Njegovim zalaganjem 1850. godine osniva se Društvo za povjestnicu jugoslavensku, Ivanu Kukuljeviću Sakcinskome omogućuje se istraživački rad arhivske građe u Dubrovniku, značajne za hrvatsku povijest, te vladarevim patentom 7. rujna 1850. godine Zagreb biva spojen u jedinstvenu općinu i time se postavlja temelj modernoga grada Zagreba.
Smatrajući seljačke zadruge velikom blagodati seljaka, ustrajava na registriranju u zemljišnim knjigama urbarijalne zemlje zadruga kao zajedničkog vlasništva, uvođenju mirovnih sudova za rješavanje sporova među članovima zadruga i 1851. godine šalje u Beč jedan memorandum u vezi s diobom seljačkih zadruga.
Dana 13. prosinca 1851. godine upućuje poziv za izgradnju Hrvatskog kazališta, jer „bez narodnog kazališta ne ima nade da će se razviti naša književnost, dakle ni napredak našega duševnog izobraženja”. Vlada prikupljenim prilozima otkupljuje Stankovićevo kazalište (na križanju Ćirilometodske i Freudenreichove ulice) i prva predstava se priređuje 29. siječnja 1852. godine u tom u pravom smislu narodnom kazalištu u Hrvata. Godine 1894. u njoj se među posljednjim predstavama izvodi romantičarska drama Roderik i Elvira bana Jelačića.
Ban Jelačić zdušno podupire izdavanje školskih udžbenika na hrvatskom jeziku i stimulira rad autora, a kada carsko-kraljevskim dekretom biva zabranjena uporaba hrvatske trobojnice, a dopuštena uporaba crveno-bijele zastave za Kraljevinu Hrvatsku i modro-bijele za Kraljevinu Slavoniju, ban Jelačić se tome oštro protivi.
Njegovim nastojanjem 11. prosinca 1852. Zagrebačka biskupija podiže se na stupanj nadbiskupije i tim činom Crkva u Hrvata postaje neovisna od ugarskog episkopata.
Ban Jelačić ne posustaje u borbi za hrvatski jezik i u dopisu ministru pravde u Beču Karlu Krausu od
8. travnja 1853. godine zalaže se za njega „jer jedna od najljepših osobina hrvatskog naroda jest, da on svoj jezik nadasve ljubi… i baš ograničenja u jezičnom pogledu koja je htio mađarski sabor Hrvatima nametnuti, bili su jedan od glavnih uzroka otpora hrvatskog naroda protiv Mađara”. Podupire osnivanje i povezivanje trgovačko-obrtničkih komora na području sjeverne Hrvatske i 1854. godine osniva Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo. Protivi se uvođenju žandarmerije, zalaže se za izgradnju cesta i željeznica i unaprjeđenje privredne djelatnosti.
Kritika
Zbog svoje uloge u gušenju mađarskog narodnog preporoda u revoluciji 1848., čiji su ciljevi bili nalik onima u Zahtijevanjima naroda koji biva osnovni politički dokument Hrvatskog narodnog preporoda (sloboda štampe, ukidanje feudalizma, nacionalni parlament, jednakost pred zakonom, vjerska tolerancija, državna banka, nacionalno ujedinjenje i neovisnost), Jelačić i Windisch-Grätz postaju subjektom kritike mnogih liberalnih i revolucionarnih krugova.
Među kritičarima se našao i Karl Marx, njemački sociolog, ekonomist i utemeljitelj marksizma.
U komentaru na zbivanja tijekom proljeća naroda u područjima Habsburške monarhije, u popularnim njemačkim novinama Neue Rheinische Zeitung, Marx zaključuje instrumentalnu ulogu Jelačića i Windisch-Grätza u gušenju narodnog ustanka u Beču i Mađarskoj.
„Hrvatski red i sloboda osvojili su dan, i ta se pobjeda slavila paljenjem, pljačkanjem i drugim zvjerstvima. Beč je u rukama Windisch-Grätza, Jelačića i Auersperga. Hekatomba nevinih žrtvovana na grobu starog izdajice Latoura.“
(Karl Marx, Pobjeda kontrarevolucije u Beču)
U gornjem paragrafu, Marxa frustrira cijena koja je plaćena za ciljeve hrvatskog narodnog preporoda - gušenje istih u Mađarskoj i Beču. Potrebno je naglasiti kako kritika zbivanja ne negira valjanost zahtjeva koji bivaju plod Hrvatskog narodnog preporoda, nego već gušenje istih ideala diljem Habsburške monarhije radi postizanja tih ciljeva u samo jednoj pokrajini.
Nije poznato koliko je Marx bio upućen u nacionalističke ambicije mađarske revolucije nad teritorijima Hrvatske. Očito nije bio upoznat.
„Nacionalni fanaticizam Čeha bio je najjači alat bečke vrhuške vlasti. No ti saveznici su već u neslaganju. Čitatelji će u ovom izdanju naći protest Praške delegacije protiv drskog tretmana s kojim je pozdravljena iz Olmutza. Ovo je prvi simptom borbe koja će se urezati između Slavena i njihova heroja Jelačića s jedne strane, i vlastodršne vrhuške, koja nadilazi sve nacionalnosti, i njihova heroja Windisch-Grätza s druge strane.“
(Karl Marx, Pobjeda kontrarevolucije u Beču)
Marx smatra da savezništvo Jelačića i carske vlasti proizlazi iz samog interesa Jelačića da osigura narodni preporod u Hrvatskoj, a ne bezumnog sluganstva Habsburškom autoritetu. Također zaključuje da te slobode osigurane iz suradnje Jelačića s Carskim vlastima drže svoj oslonac isključivo na gušenju mađarskog utjecaja.
1849. započinje nasilno gušenje hrvatskog identiteta kroz strogu centralizaciju i germanizaciju. Razdoblje represije hrvatskog naroda nakon revolucije 1848. godine, koji počinje reformama Alexandra Bacha, naziva se Bachovim apsolutizmom.
Obitelj
Ban Jelačić bijaše vrlo vezan sa svoje dvoje braće, Đurom i Antunom, te sestrom Cecilijom, o čemu svjedoče brojna pisma koja su razmjenjivali.
Supruga
Grofica Sofija Jelačić (rođ. Stockau) rođena je 31. siječnja 1834. u mjestu Napajedla, Austrijsko Carstvo (današnja Češka Republika), u obitelji grofa Georga i Francizce Stockau. Imala je tri brata i jednu sestru te je još kao mala oboljela od kostobolje. Za svojeg boravka u Trojednoj Kraljevini često se liječila u Topuskom te je time pripomogla promoviranju tamošnjih toplica.
Josipa Jelačića upoznala je u proljeće 1850. godine i u travnju iste godine su se zaručili a vjenčanje šesnaestogodišnje grofice s pedesetogodišnjim banom uslijedilo je 22. srpnja 1850. godine, u Napajedli, u Moravskoj. Dana 16. srpnja 1851. godine ban kupuje vlastelinstvo Novi dvori, kupoprodajni ugovor biva naknadno sastavljen. Po Sofiji je, iz štovanja prema njoj, 1852. godine jedna staza u Tuškancu, kojom su šetali ona i suprug, nazvana Sofijin put (1949. promijenjeno u Dubravkin put.
Godine 1851. u Bakru je izgrađen brod posvećen Sofiji, pod imenom „Banica Sofija”.
Godine 1854. Jelačić dobiva titulu grofa, a Sofija je imenovana dvorskom damom hrvatske kraljice i austrijske carice Elizabete. Godine 1855. Sofija Jelačić rodila je djevojčicu Anicu, koja je 1856. godine umrla u Napajedli od kolere. Godine 1859. ban Josip Jelačić umro je, a grofica Jelačić ostala je živjeti u Novim dvorima u Zaprešiću. Godine 1863. udala se za grofa Adolfa Dubskog iz Moravske kojemu je rodila kćer Mariju Sofiju i sina Viktora. Umrla je u Beču 17. siječnja 1877. godine i pokopana je u Zdislavicama, u Moravskoj.
Djeca
Prigodom vjenčanja cara i kralja Franje Josipa I., 1854. ban Jelačić biva odlikovan grofovskim plemstvom, a banica Sofija imenovana je kraljičinom dvorskom damom. Sa suprugom Sofijom imao je jedno dijete, kćer Anicu. Anica je rođena na Božić 1855. u Novim Dvorima, a umrla je 11. rujna 1856. u Napajedli od kolere, ne napunivši ni godinu dana od rođenja. Pokopana je 2. listopada 1856. u Novim Dvorima, u kapeli sv. Josipa.
Smrt
Ban Josip Jelačić umro je u Zagrebu, 20. svibnja 1859. godine, trideset minuta iza ponoći. Ban je umro poslije duge i teške bolesti. Tijelo mu je bilo balzamirano, te 22. svibnja izloženo u Banskom dvoru gdje su mu počasnu stražu do 26. svibnja držali Otočani.
Sprovod mu je bio 26. svibnja 1859. godine. Na sam dan sprovoda Zagreb je bio obavijen u crno. Banu je tek formalnu počast odalo službeno izaslanstvo carskoga i kraljevskoga Dvora. Vojnu delegaciju predvodio je podban barun Josip Šokčević a prisutni na sprovodu bili su crkveni i civilni dostojanstvenici i deputacije, te mnoštvo naroda iz cijele Hrvatske.
Pokopan je u Novim Dvorima, u kapeli Sv. Josipa, u Zaprešiću.
Djela
- Eine Stunde der Erinnerung, Zagreb 1825. (prošireno izd. Gedichte, Beč, 1851.; prijevod, bez dramskih tekstova, Piesme Jelačića bana: u stihomierju izvornika, preveo Dr. Demeter, Na sviet izdao jedan odbornik spomenika Jelačića bana, Zagreb, 1861.)
- Pjesme - Gedichte, lirske pjesme i drame u 3 čina: Rodrigo i Elvira, prir. Stjepan Laljak,
- Ogranak Matice hrvatske Zaprešić, Zaprešić, 2009.
Odličja - Nepotpun popis:
- Austrijski Veliki križ Leopoldova reda.
- Zapovjednički križ Reda Marije Terezije.
- Križevi ruskih redova Sv. Andrije (Aleksandra) Nevskoga, Sv. Vladimira, Bijeloga orla te prve klase Reda Sv. Ane.
- Veliki križ hannoverskoga reda dinastije Guelph.
- Veliki križ saskoga reda sv. Heinricha.
- Zapovjednički križ saskoga Ordena za civilne zasluge.
Posmrtne počasti
- Spomenik (Kip bana Josipa Jelačića u Zagrebu) (djelo Antona Dominika Frenkorna) mu se podiže i otkriva 16. prosinca 1866. godine na glavnom trgu u Zagrebu koje nosi njegovo ime i ostaje tamo osamdeset godina do rušenja u noći 25./26. srpnja 1947. godine. Zatim se 43 godine čuva u zagrebačkoj Gliptoteci gdje se o dijelovima rastavljenog spomenika brinuo čuveni hrvatski muzeolog ravnatelj Gliptoteke, Vukovarac Antun Bauer. Spomenik se ponovno vraća na glavni trg u Zagrebu, 16. listopada 1990. godine, na rođendan bana Jelačića.
- U Austro-Ugarskoj monarhiji najljepša ulica u Petrovaradinu bijaše Jelačić Gasse, a nakon njezine propasti ulica dobiva naziv Jelačićeva ulica. Jedan od petrovaradinskih trgova uz Dunav također je nosio Jelačićevo prezime. Od 1948. godine u Petrovaradinu niti jedna ulica ni trg ne nose više prezime bana Jelačića, iako povijest bilježi velika djela koja je učinio za narod toga kraja.
- Tijekom Domovinskog rata, dvije su hrvatske postrojbe nosile Jelačićevo ime, 133. brigada HV »Ban Josip Jelačić« iz Otočca i brigada HVO »Josip ban Jelačić« iz Kiseljaka.
- U Republici Hrvatskoj od 31. listopada 1993. godine u čast bana Josipa Jelačića novčanica od 20 kuna nosi njegov portret.
- Na 200. obljetnicu rođenja bana Josipa Jelačića, 16. listopada 2001. godine, Hrvatska pošta izdaje set poštanskih maraka i dopisnicu sa spomenikom bana Jelačića, a u Petrovaradinu Odbor za proslavu organizira svečanu misu za bana Jelačića, otkrivanje spomen-ploče na rodnoj mu kući, kulturno-umjetnički program i izdaje publikaciju.
- Umjetnička udruga »Plemićka mladež« iz Zaprešića čuva uspomenu na hrvatskog bana Josipa Jelačića i kompleks Novih Dvora i organizira: »Dane plemstva« u lipnju, te »Jelačić bal« u zagrebačkom hotelu The Regent Esplanade povodom obilježavanja obljetnice rođenja bana Josipa Jelačića.
- Grad Zaprešić organizira obilježavanje obljetnice smrti bana Josipa Jelačića 20. svibnja, te »Dane Jelačića« u listopadu, odnosno manifestaciju kojom se obilježava obljetnica rođenja bana Jelačića. Dan njegovog rođenja, 16. listopada, ujedno se slavi i kao Dan grada Zaprešića. U Novim dvorima u Zaprešiću također se obilježava Dan Ratne škole Ban Josip Jelačić u kojoj se školuju hrvatski vojni kadrovi, a srednja škola u Zaprešiću također nosi ime Ban Josip Jelačić.
Športska natjecanja koja nose njegovo ime:
- natjecanje u tenisu u kategoriji do 14 godina »Kup Ban Josip Jelačić«
- turnir u preponskom jahanju »Kup Ban Josip Jelačić« koji organizira Konjički klub Trajbar iz Zaprešića
- međunarodni taekwondo turnir Ban Jelačić u organizaciji TK Kuna iz Zaprešića
- državni turnir u malom nogometu »Ban Josip Jelčić« za osobe s posebnim potrebama u organizaciji sportskog društva specijalni sportovi »Olimp«
- Njegov rođendan HNV i hrvatska zajednica u Republici Srbiji obilježava kao svoj blagdan
- Stanislav Preprek skladao je himnu Josipu Jelačiću na stihove koje je napisao Đuro Arnold
- U Napajedli na kući gdje su se 1850. godine vjenčali Sofija Stockau i Josip Jelačić postavljena im je 2013. godine spomen-ploča.
- U poljskome gradu Łańcutu, gdje je bio mladi časnik na službi od 1819. do 1825. godine te od 1828. do 1830. godine, 2021. godine postavljena mu je spomen-ploča.
I za kraj, nakon svega ovoga, pitam se na čemu temelji svoju zastrašujuću izjavu prof. Jurčević:
„Ban Jelačić se slavi kao hrvatski heroj, a zapravo je veleizdajnik!“
Kao i ovo:
„Tragikomično je da je perverzni pjesmuljak "Ustani bane" nastao u doba Khuenove diktature.
Dakle, hrvateki uskrsavaju veleizdajnika da ih spasi. Psihijatrijske apsurdnosti.“
Ovo nećemo zaboraviti. Pa dragi „hrvateki“ dobro otvorite i uši i oči, nije sve i nisu svi kako se čini.
Na našu sreću povijesne činjenice jasno pokazuju da ban Josip Jelačić nije bio veleizdajnik, nego politički i vojni akter koji je u iznimno složenim okolnostima 1848./49. djelovao prvenstveno u interesu očuvanja hrvatske političke autonomije i teritorijalne cjelovitosti. Njegova suradnja s Bečom bila je strateški izbor u kontekstu agresivne mađarske centralizacije, a ne čin izdaje hrvatskih interesa. Tvrdnje o Jelačićevoj veleizdaji ne počivaju na historiografskom konsenzusu, već na ideološkim interpretacijama koje zanemaruju povijesni kontekst. Stoga su takve izjave politički stav, a ne znanstveno utemeljen zaključak.
Mi „ hrvateki“, kako nas naziva prof. Jurčević, čekamo njegov odgovor kad je pokrenuo inicijativu za uklanjanje spomenika bana Jelačića sa Jelačić placa.
Pridružite se:
WEB STRANICA:
https://arnasebalj.com
Telegram kanal Arna Šebalj:
https://t.me/arnakanal
FB
https://www.facebook.com/profile.php?id=100086873156577
YOUTUBE KANAL:
https://youtube.com/@medijskagrupa1?feature=shared