Poštovani čitatelji, nastavljam objavljivati sažetke izlaganja predavača sa 2. Znanstvenog i stručnog simpozija ZNANOST ILI DOGMA, održanog 20. listopada 2024. u Zagrebu.
Danas prof. dr. sc. Josip Jurčević
Poveznica za video: https://www.youtube.com/watch?v=tK-Yiv3nSS4
Globalizacija i globalizam
Globalizacija je sveobuhvatni proces u kojem se tijekom suvremene povijesti događa sve intenzivnija integriranost, tj. povezanost, dostupnost i međuovisnost, svih aspekata društvenoga i prirodnoga života na kugli zemaljskoj. Korijeni određenih aspekata i sadržaja procesa globalizacije mogu se prepoznavati u ranijim povijesnim epohama i stoljećima. Ali tek nekoliko proteklih desetljeća proces globalizacije je postao prevladavajuće obilježje suvremenoga svijeta, zahvaljujući prvenstveno golemom i sve bržem razvoju znanosti, koje su omogućile uspostavu tehničke i tehnološke infrastrukture koja je osnovna pretpostavka procesa globalizacije.
Potrebno je uvodno naglasiti da je sam pojam globalizacija vrijednosno neutralan, što znači da se odnosi na opisivanje i razumijevanje globalizacijskoga procesa kao fenomena koji se događa, te ga treba razlikovati od pojma globalizam, koji kritički propituje smisao i vrednuje cjelinu globalizacijskog procesa i/ili pojedine njegove aspekte i sadržaje.
Nedvojbeno je da je globalizacija donijela čovječanstvu niz praktičnih koristi i pogodnosti. Međutim, proces globalizacije je već sada dosegnuo donedavno nezamislivu obuhvatnost, intenzitet i ubrzanje, koji izmiču perceptivnim i racionalnim prirodnim datostima ljudskoga bića, te se toj obuhvatnosti, intenzitetu i ubrzanjima ne nazire kraj. Zbog toga istraživači globalizacijskog procesa iskazuju sve veću zabrinutost navodeći da se već sada proces globalizacije velikim dijelom događa vlastitom inercijom, tj. izmiče nadzoru ljudske vrste i gubi ljudski smisao. Odnosno, globalizacijski proces se sam po sebi sve više događa na štetu čovječanstva kakvog poznajemo od pamtivijeka te tako dovodi u pitanje čak i goli opstanak ljudske vrste.
Kad se na to nadovežu sve zloporabe koje su, uz pomoć instrumenata koncentrirane globalizacijske moći, već do sada počinili devijantni pojedinci, skupine i organizacije razumljivo je da se u procesu globalizacije prepoznaje sve više negativnih obilježja. Tako se i pojam globalizam sve više koristi kao oznaka novog upravljačkog sustava - globalnog totalitarizma, koji se temelji na svjetonazoru i ideologiji transhumanizma, tj. nadilaženju humanizma. No, transhumanizam je zapravo antihumanizam, jer zagovara radikalno smanjivanje (desetkovanje) svjetske populacije te robotizaciju rada i kiborgizaciju ljudskih bića, a sve to se pokušava opravdavati Malthusovom teorijom, Zelenom agendom itd.
Transhumanizam (antihumanizam) i uspostava globalizma kao novoga i najekstremnijega totalitarizma nije neka maštovita teorija ili znanstvena fantastika, nego se radi o znanstveno planiranoj i sveobuhvatnoj upravljačkoj praksi koja se sve ubrzanije ostvaruje u svijetu, uz istovremeno razaranje i uništavanje tradicionalne institucijske ustrojenosti svijeta te razaranje i uništavanje tradicionalnih svjetonazora i identiteta. Za provođenje toga zahvata postoji i operativno djeluje mreža globalističkih institucija u kojoj su koncentrirani svi resursi goleme moći; od financijskih i gospodarskih organizacija do političkih, kulturoloških, znanstvenih, civilnodruštvenih i drugih upravljačkih institucija.
Radi ilustracije globalističkih institucija dostatno je spomenuti Grupu Svjetske banke, Međunarodni monetarni fond, Svjetski gospodarski forum, Svjetsku trgovinsku organizaciju, Međunarodni kazneni sud, Međunarodni sud pravde, Svjetsku organizaciju za intelektualno vlasništvo, Svjetsku zdravstvenu organizaciju, Svjetsku turističku organizaciju, Svjetsku organizaciju za zaštitu prirode i tako dalje. A zastrašujuće operativne mogućnosti i antihmanističku okrutnost globalističkih institucija osjetio je i spoznao cijeli svijet tijekom nedavne tzv. Korona krize.
Poseban svjetski status imaju Ujedinjene nacije (UN), koje pored šest glavnih tijela (Opća skupština, Vijeće sigurnosti, Tajništvo, Ekonomsko i socijalno vijeće, Starateljsko vijeće, i spomenuti Međunarodni sud pravde) imaju i niz specijaliziranih agencija, programa i fondova, koji su na različite načine isprepleteni i sa spomenutim globalističkim institucijama. Zanimljivo je naglasiti da je UN osnovan (1945.) na načelima poštivanja i zaštite suvereniteta država članica, ali jačanjem globalističkog procesa UN postupno stvarno postaje jedan od njegovih nositelja, iako su u Povelji UN-a za sada formalno ostala nepromijenjena načela koja se odnose na suverenitet država članica.
O stupnju razorenosti tradicionalnih država, institucija i identiteta svjedoči činjenica da neovisni znanstvenici u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) već dvadesetak godina dokazuju i upozoravaju kako javne (državne) institucije SAD-a sve manje služe interesima američkih građana, tj. uglavnom i sve više služe interesima multinacionalnih korporacija (MNK) kojima je sjedište u SAD-u. Ako je takvo stanje u uvjerljivo najmoćnijoj i najutjecajnijoj državi na svijetu, nije teško zaključiti da je u drugim državama još veća moć globalizma.
Strategija zamjene stanovništva
Globalistička moć se na svjetskoj i nacionalnim razinama prepoznaje u koncentraciji svekolike moći, s kojom raspolaže sve manji broj osoba. Pritom se koriste i sve nelegalne i asocijalne metode, te dolazi do pravne i drugačije nesigurnosti te socijalnog raslojavanja i identitetskih i upravljačkih preoblikovanja. Jedna od važnijih metoda za postizanje globalističkih ciljeva je provođenje planske zamjene stanovništva, koja ima strateško značenje, jer se radi o masovnosti i višestrukim učincima.
Globalistička strategija zamjene stanovništva najsustavnije i najsloženije se primjenjuje u Zapadnom svijetu (Europi i Sjevernoj Americi), koji je najrazvijeniji, najbogatiji, najstabilniji i najsigurniji dio svijeta, te u njemu postoji najmanja objektivna potreba za masovnim iseljavanjem ili zamjenom stanovništva. Naime, migracijske su znanosti, temeljem dosadašnjih iskustava, zaključile da se uglavnom iseljavalo iz nerazvijenih i nesigurnih zemalja u razvijene i sigurne zemlje.
Isto tako, migracijska iskustva pokazuju da iseljenici nose niz identitetskih (sociopsiholoških, kulturoloških, političkih itd.) trauma i nostalgija zbog samog čina napuštanja prostora i zajednice kojoj pripadaju, te to predstavlja glavni problem u procesu integracije u novu zajednicu u koju su uselili, čak i slučajevima kad su useljenici iz bliskog civilizacijskog i kulturološkog kruga i kad je zajednica prihvata veoma otvorena prema useljenicima. Brojni primjeri uspješnih integracija pokazuju da se tek treći naraštaj potomaka useljenika integrirao do razine u kojoj se osjeća pretežito pripadnikom nove zajednice i u njoj se snalazi da bi mogao ravnopravno ostvarivati prava i statuse. To se najjasnije očituje u komparativnim statistikama obrazovanosti potomaka useljenika i njihovoj zastupljenosti u političkim procesima i upravljačkoj strukturi.
Već skoro šest desetljeća statistike svih zemalja Zapadnog svijeta (osim Albanije i Kosova) neprekidno, svake godine, bilježe izumiranje, pa su se i zbog potrebe za radnom snagom otvorile planskom doseljavanju i prihvaćanju ilegalnih migranata. Protokom vremena sve je više useljenika u zemlje zapadne i sjeverne Europe dolazilo izvan europskog civilizacijskog i identitetskog kruga. Zbog toga su zemlje zapadne i sjeverne Europe osmislile, promovirale i provodile složene multikulturalne integrativne modele, programe i projekte. Međutim, proteklih nekoliko godina događa se sve veći slom tih integrativnih pokušaja, jer se pokazalo da se čak ni drugi niti treći naraštaj potomaka doseljenika izvan europskog civilizacijskog kruga nije integrirao u zapadnoeuropska društva, te sada predstavljaju ne samo određeni društveni problem nego i sve veću sigurnosnu ugrozu. O tome je dostatno pratiti dramatične medijske vijesti iz Švedske, koja je poznata po dugogodišnjem provođenju integracijskog modela prema najvišim formalnim, stvarnim i financijskim standardima.
Naznačeni multikulturalni integrativni modeli u zapadnoj i sjevernoj Europi imali su i sve veće globalističke motive koji su bili usmjereni i na zamjenu stanovništva i preoblikovanje tradicionalnih europskih identiteta i upravljačkih sustava. Ali, radi slabljenja i neutralizacije otpora koje domicilno (starosjedilačko) stanovništvo u zemljama Zapadnog svijeta pruža globalističkom i transhumanističkom preoblikovanju, globalizam je između ostaloga osmislio i složeni model postupne zamjene domicilnog stanovništva.
Pritom se koriste različite manipulacije, od nuđenja različitih statusnih, karijernih i financijskih pogodnosti do promidžbenih stereotipa. Tako se u ime ljudskih prava, slobode kretanja itsl. promovira i kreira sustav u kojem se tzv. mobilnost (promjena prebivališta svakih nekoliko godina) nameće kao životna i poslovna nužnost, te navika i opći standard. Na taj se način zapravo onemogućava uspostavljanje stabilnijeg i trajnijeg društvenog zajedništva među ljudima te identitetsko povezivanje sa životnim prostorom, što bitno otežava i/ili potpuno otklanja organiziranje otpora globalističkom preoblikovanju.
Primjerice, radi pravodobnog usađivanja standarda cjeloživotne mobilnosti mladim osobama, globalistička strategija zamjene stanovništva na razini Europe osmislila je i uspostavila novi sustav visokoga obrazovanja, tzv. Bolonjski proces, u kojem je uvođenjem bodovnog sustava (ECTS) bitno osiromašena kvaliteta i razorena integrativnost sustava visokog obrazovanja. Sustav je pokrenut 1999. godine u Bolonji, kad je 29 ministara europskih zemalja potpisalo Bolonjsku deklaraciju, u kojoj se između ostalog navodi da je bodovni (ECTS) sustav prikladno sredstvo „u promicanju najšire studentske mobilnosti“ i da je „promicanje mobilnosti prevladavanje zapreka slobodnom kretanju“.
Najžešćoj i najpogubnijoj zamjeni autohtonog stanovništva u Europskoj uniji izložena je Republika Hrvatska. Istraživači migracijskih procesa procjenjuju da je u proteklih desetak godina iz Hrvatske iselilo približno pola milijuna mladih i stručnih osoba, koje su najveća dragocjenost u razvojnom i biološkom reproduktivnom smislu. To je najveći danak u krvi koji se dogodio u cijeloj hrvatskoj povijesti, koja je bremenita svim vrstama iseljeničkih valova koji su se događali zbog ratova i drugih sigurnosnih ugroza te zbog političkih progona i različitih bolesti.
Zamjena stanovništva u Hrvatskoj
Posebno je znakovito da se taj bijeg hrvatske mladosti iz Hrvatske događa u napokon samostalnoj i formalno demokratskoj hrvatskoj državi, koja je od 2013. postala punopravna članica europske unije, te usprkos činjenici da Hrvatska raspolaže s velikim prirodnim bogatstvima, iznimnim zemljopisnim pogodnostima za život, iznimno vrijednim geopolitičkim položajem i socijalnim kapitalom. Vladajuća oligarhija u Hrvatskoj neprekidno ponavlja globalističke neistine da je masovni bijeg iz Hrvatske posljedica navodne mobilnosti radne snage u potrazi za većom plaćom i slobode kretanja koja je ljudsko pravo. Tome se jasno suprotstavljaju konkretna anketna istraživanja znanstvenika koja svjedoče da uzrok masovnom bijegu hrvatske mladosti iz Hrvatske nisu gospodarski razlozi, nego beznađe, malodušje i bezperspektivnost koji su posljedica korupcijskog i nepotističkog načina upravljanja Hrvatskom.
O dubinskoj planiranosti i motivima toga masovnog progona iz Hrvatske govore i usporedni podaci migracijskih stručnjaka koji kažu da se zamjena stanovništva u Hrvatskoj događa čak 10 do 15 puta brže nego u drugim zemljama Europske unije. Uz to su znakoviti i podaci da se u Hrvatskoj nalazi približno 200.000 tisuća stranih radnika, a među njima je sve veći postotak radnika iz civilizacijskih krugova dalekih azijskih prostora. Isto tako, stručnjaci procjenjuju da će Hrvatska do 2030. godine imati pola milijuna stranih radnika, uglavnom iz udaljenih prostora Azije i Afrike. Zbog toga je potrebno još upornije tražiti odgovore na pitanja tko je i zbog čega već do sada protjerao iz Hrvatske pola milijuna mladih Hrvata. U traženju odgovora trebalo bi krenuti od simboličkih poruka koje su prepoznate ranih 1990-ih, u herojskom dobu hrvatske povijesti kad je Hrvatskoj bilo najteže. Tada je zapaženo da Hrvatska za većinu Hrvata znači domovinu, a za malu skupinu znači imovinu, te da je stoga toj manjini nmijenjen imetak, a hrvatskim braniteljima metak.
Na koncu, najvažnije je u Hrvatskoj djelovati na temeljitim upravljačkim promjenama, koje će demografsku revitalizaciju Hrvatske rješavati povratkom nedavno iseljene hrvatske mladosti i useljavanjem potomaka prijašnjih hrvatskih iseljenika, kojih 3-5 milijuna živi diljem svijeta i koji iskazuju sve veći interes za preseljenje u domovinu svojih predaka. U tome smjeru uopće ni ne razmišlja upravljačka oligarhija u Hrvatskoj, nego postupa za što intenzivniji nastavak provođenja globalističke strategije zamjene stanovništva. O tome svjedoči i niz odredbi Zakona o strancima, koji je u postupku donošenje. Suprotstavljanje tome i svim drugim nepogodama kojima govori i ovaj simpozij, zadaća je svih koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom.
Pridružite se:
WEB STRANICA:
https://arnasebalj.com
Telegram kanal Arna Šebalj:
https://t.me/arnakanal
Chat, grupa
S Arnom i istinom:
https://t.me/arnasebalj
SVJEDOČANSTVA "CIJEPLJENIH" u HRVATSKOJ
https://t.me/+jUM0zkaioNxmZDQ0
Svjedočanstva NE-cijepljenih u Hrvatskoj
https://t.me/+FKt1CiAN8fwyOGU0
FB
https://www.facebook.com/profile.php?id=100086873156577
YOUTUBE KANAL: