OD STUDENTSKIH „ZAHTJEVA“ DO DEMILITARIZACIJE HRVATSKE I IZLASKA IZ NATO-a

Međunarodni socijalistički pokreti, revolucionarne organizacije, povijesni imperijalizam i pitanje hrvatske nacionalne sigurnosti

 

Dok se Europa suočava s jednom od najozbiljnijih sigurnosnih kriza nakon završetka Hladnog rata, u Hrvatskoj se za 20. studenoga 2026. najavljuje takozvani „Štrajk mladih“, „Meet the Communist“! Iza njih brojni neidentificirani organizatori koji se skrivaju „ko zmija noge“, kako se kaže u našem narodu.

 

No najsmješnija je potpora neke grupe ROJ, REVOLUCIONARNA OMLADINA JUGOSLAVIJE? Zar zaista naši mladi Hrvati kao i svi ostali u ovome žele sudjelovati? U kojem vremenu živimo? Tko nam ovo podmeće, u koje svrhe? A tu su i „komšije“!

 

 

 

Protest oliti „Štrajk“ je predstavljen kao borba učenika(?) i studenata za kvalitetnije obrazovanje, dostupnije stanovanje, niže troškove života i pravednije društvo.

Na prvi pogled riječ je o poznatim socijalnim zahtjevima. Međutim, detaljniji pregled javno objavljenih programskih materijala i međunarodnih poveznica otvara znatno širu političku sliku.

 

 

 

Uz obrazovanje, zdravstvo i stanovanje pojavljuju se zahtjevi za demilitarizacijom društva, smanjenjem vojnih izdvajanja, ukidanjem obveznog vojnog roka i, u pojedinim lokalnim materijalima, izlaskom Hrvatske iz NATO-a.

Istodobno se među zahtjevima pojavljuju pitanja Izraela i Gaze, prekida akademske i gospodarske suradnje s izraelskom državom te šire antikapitalističke i antimilitarističke poruke.

Je li riječ isključivo o studentskoj borbi za bolji životni standard ili o širem političkom pokretu koji studentsko nezadovoljstvo nastoji povezati s međunarodnim ideološkim programima? Prije svega s „programima i težnjama“ istočnih agentura?

 

I najvažnije, ako se od Republike Hrvatske  traži promjena njezine obrambene i vanjske politike, tko je te zahtjeve oblikovao, tko ih je usvojio i koliko ih doista podržavaju hrvatski učenici i studenti?

 

1. Međunarodna organizacija prosvjeda: od Kölna do Hrvatske

 

Prosvjed najavljen za 20. studenoga nije izolirani hrvatski događaj.

Riječ je o dijelu međunarodne inicijative International Youth Strike, koja pod zajedničkim sloganom okuplja studentske i omladinske organizacije iz više europskih država.

Prema objavama britanske organizacije Socialist Students, plan međunarodnog štrajka razvijen je na sastanku studentskih i omladinskih organizacija održanom 14. lipnja 2026. u Kölnu.

Na tom je susretu sudjelovalo dvanaest organizacija iz osam država.

 

Socialist Students otvoreno zagovara socijalističku transformaciju društva, kritizira kapitalizam i povećanje vojnih izdvajanja te studentska pitanja povezuje sa širim političkim zahtjevima.

U Hrvatskoj su prosvjedne aktivnosti najavljene u Zagrebu, Rijeci, Puli, Zadru i Osijeku.

Dakle, međunarodna koordinacija postoji i javno je dokumentirana.

 

Ovo nije dokaz prikrivenog djelovanja, ali jest potvrda da prosvjed ima međunarodnu organizacijsku ali i ideološku dimenziju.

 

Posebno je zanimljivo što britanski organizatori otvoreno govore o potrebi povezivanja studentskih borbi s radničkim pokretima i političkom borbom protiv kapitalizma.

Student koji želi jeftiniji restoran i bolji studentski dom ne mora automatski podržavati socijalističku revoluciju, raspuštanje NATO-a ili radikalnu promjenu gospodarskog poretka.

Zato organizatori trebaju jasno objasniti koji su zahtjevi nastali u Hrvatskoj, koji su preuzeti iz međunarodnih tzv. manifesta i kojim su postupkom prihvaćeni.

 

2. Od studentskog standarda do demilitarizacije Hrvatske

 

Među objavljenim zahtjevima pojavljuju se demilitarizacija društva, smanjenje vojnog proračuna, ukidanje obveznog vojnog roka i prestanak promicanja vojske u obrazovnim ustanovama. Na jednoj od dostavljenih fotografija programa plenuma navodi se i izlazak Hrvatske iz NATO-a. I zašto PLENUM?

 

 

Nije potvrđeno da su svi hrvatski organizatori prihvatili taj zahtjev, ali već njegovo pojavljivanje otvara ozbiljna pitanja.

Hrvatska je 1990. i 1991. godine dočekala otvorenu agresiju s izrazito nepovoljnim odnosom naoružanja.

Oduzimanje oružja Teritorijalne obrane 1990. godine dodatno je otežalo stvaranje vlastitih obrambenih sposobnosti. Hrvatski branitelji morali su organizirati obranu i stvarati vojsku tijekom samog rata, suočeni s Jugoslavenskom narodnom armijom koja je raspolagala velikim zalihama teškog naoružanja, oklopnih sredstava, topništva i zrakoplovstva.

Posljedice takve neravnoteže bile su tragične.

Izgubljeni životi, razoreni gradovi, okupirana područja, prognanici, izbjeglice i golema gospodarska šteta trajno su obilježili hrvatsku povijest.

Zar smo zaboravili koliko nas je koštalo to što smo 1991. godine bili nedovoljno naoružani?

Ako se danas zagovara izlazak Hrvatske iz NATO-a, potrebno je objasniti čime bi se nadomjestio postojeći sustav kolektivne obrane.

Vojnom neutralnošću? Novim savezom? Diplomacijom?

Neutralnost sama po sebi ne jamči sigurnost.

 

Država koja želi ostati izvan vojnih saveza mora imati sposobnost samostalno zaštititi vlastiti teritorij i stanovništvo.

Zato je posebno problematična kombinacija zahtjeva za napuštanjem NATO-a i smanjenjem vlastitih obrambenih sposobnosti.

Ako ne želite NATO, zašto ne želite ni snažnu, modernu i spremnu Hrvatsku vojsku?

 

U vremenu kada Rusija vodi rat protiv Ukrajine i kada europske države jačaju obrambene kapacitete, zahtjevi za jednostranim slabljenjem europske obrane mogu objektivno odgovarati ruskim strateškim interesima.

To ne dokazuje rusko upravljanje prosvjedima, ali geopolitičke posljedice takvih zahtjeva ne smiju se zanemariti.

 

Ovakve slične umotvorine već smo imali prilike vidjeti i kod Možemo ali i kod aktiviste iz covida, Andrije Klarica u njihovim propagandnim materijalima, o čemu smo već pisali.

https://www.arnasebalj.com/index.php/tekstovi/30-07-2025-mr-sc-arna-sebalj-i-mislav-vuic-dr-med-dent-kome-smeta-naoruzavanje-republike-hrvatske

 

3. Filozofski fakultet i revolucionarni komunisti

 

Dana 21. listopada 2026. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu trebao se održati događaj pod nazivom „Meet the Communist”.

Organizaciju su najavili Klub studenata Filozofskog fakulteta i Revolucionarni komunistički savez.

Uprava Fakulteta zatražila je dodatne informacije o organizatorima i programu, a nakon što ih nije zaprimila, odbila je održavanje događaja u fakultetskom prostoru.

U službenom priopćenju navela je da se Revolucionarni komunistički savez otvoreno zalaže za revolucionarnu promjenu političkog sustava i izgradnju revolucionarne komunističke partije.

To je konkretan i dokumentiran primjer pokušaja revolucionarnog komunističkog organiziranja u hrvatskom studentskom prostoru.

Ali ostaje pitanje postoji li izravna organizacijska veza između tog događaja i „Štrajka mladih”.

Sudjeluju li članovi Revolucionarnog komunističkog saveza u organizaciji prosvjeda 20. studenoga 2026.?

Postoje li zajednički organizatori, sastanci ili programski dokumenti?

Odgovor zahtijeva konkretne dokaze, a ne samo sličnost političkih ideja.

 

4. Revolucionarna omladina Jugoslavije: tko podržava prosvjede?

 

Dodatna pitanja otvaraju objave profila tipa ali i raznih srpskih i bosnjackih profila „Borba za narod”, koji koristi oznaku „Revolucionarna omladina Jugoslavije”.

Na dostavljenim snimkama vidljivi su jugoslavenska zastava s crvenom zvijezdom, revolucionarna simbolika i javna podrška hrvatskim studentskim prosvjedima.

Međutim, opravdano je pitati kakav odnos organizatori imaju prema skupinama koje zagovaraju obnovu jugoslavenskih revolucionarnih ideja.

 

Hoće li pripadnici ili simpatizeri „Revolucionarne omladine Jugoslavije” sudjelovati na prosvjedima 20. studenoga? Postoji li suradnja? Iz svega bi se reklo, još kako postoji!

Hrvatska je svoju neovisnost izborila izlaskom iz jugoslavenskoga državnog okvira i obranila je u Domovinskom ratu. Zbog toga jugoslavenska revolucionarna simbolika u hrvatskom društvu nije samo pitanje povijesne nostalgije.

 

5. Zoran Milanović, NATO i proturječja hrvatske sigurnosne politike

 

Posebnu pozornost zaslužuju i stajališta predsjednika Republike Zorana Milanovića.

Milanović je tijekom prethodnih godina kritizirao pojedine aktivnosti NATO-a povezane s ratom u Ukrajini i protivio se određenim oblicima hrvatskog vojnog uključivanja.

Takvi stavovi otvoreni su legitimnoj političkoj kritici.

 

Posebno je važno raspraviti njihove posljedice za hrvatske odnose sa saveznicima i europsku sigurnost.

Podržao je temeljno vojno osposobljavanje, javno zagovarao snažnije europske obrambene sposobnosti i Rusiju označio agresorom, no snažno se protivi vojnoj pomoći Ukrajini i generalno u mnogim pitanjima bez ustezanja drži stranu istočnim politikama.

U studenome 2026. javno je kritizirao Vladu zbog  hrvatske vojske i pitanja sudjelovanja hrvatskih časnika u NATO-ovu centru JATEC u Poljskoj.

Opasne su i njegove izjave usmjerene na Izrael kao i protivljenje veleposlaniku Izraela. Ključno je pitanje kakvu Hrvatsku zagovara u obrambenom smislu i kako namjerava očuvati njezinu sigurnost.

 

6. A gdje je u svemu tome Možemo!?

 

Politička platforma Možemo! (ili stranka) zastupa niz progresivnih, zelenih i socijalnih politika.

Zbog toga postoji prostor za usporedbu njezinih političkih stajališta s dijelovima studentskog programa.

Zato bi od stranke trebalo zatražiti jasne odgovore:

-          Podržava li „Štrajk mladih” 20. studenoga?

-          Podržava li zahtjeve za demilitarizaciju i smanjenje vojnog proračuna?

-          Podržava li izlazak Hrvatske iz NATO-a?

-          Postoje li formalne ili neformalne organizacijske veze između članova stranke i organizatora prosvjeda?

U međuvremenu smo imali prilike vidjeti da je jedan od organizatora njihov član.

 

7. Izrael i Gaza: otkud bliskoistočna politika u programu hrvatskih studenata?

 

Posebno osjetljiv dio prosvjednih zahtjeva odnosi se na Izrael i rat u Gazi.

U pojedinim objavljenim materijalima pojavljuju se zahtjevi za prekid akademske, gospodarske i vojne suradnje Hrvatske s Izraelom.

Studenti imaju pravo kritizirati izraelsku vladu i izražavati solidarnost s palestinskim civilima.

No prekid bilateralne suradnje predstavlja ozbiljan vanjskopolitički zahtjev čije posljedice treba objasniti.

Zašto se traži prekid akademske suradnje?

Bi li taj zahtjev obuhvatio i medicinska, stomatološka i druga znanstvena istraživanja koja nemaju veze s ratom?

Zašto je izraelsko-palestinski sukob postao jedan od prioriteta hrvatskog studentskog programa?

 

A gdje je bio prosvjed 7. listopada 2023.?

Dana 7. listopada 2023. Hamas i druge palestinske oružane skupine napale su južni Izrael.

Ubijeno je približno 1.200 ljudi, uključujući velik broj civila, a stotine osoba odvedene su kao taoci.

Ako je zaštita civila temeljno načelo međunarodnog studentskog aktivizma, opravdano je pitati:

Jesu li današnji organizatori „Štrajka mladih” javno prosvjedovali zbog Hamasova napada na izraelske civile?

Ako jesu, gdje su njihove objave, prosvjedni pozivi i službena priopćenja?

Jesu li zahtijevali oslobađanje talaca?

Jesu li jasno osudili ubojstva izraelskih civila?

Osuda Hamasovih zločina ne opravdava potencijalne nezakonite napade na palestinske civile.

Jednako tako, osuda izraelskih postupaka ne zahtijeva prešućivanje zločina Hamasa.

Ako su životi civila univerzalna vrijednost, ta se načela moraju primjenjivati na sve žrtve, bez obzira na nacionalnost ili vjeru.

 

8. Sovjetski Savez, komunisti i potpora arapskim protivnicima Izraela

 

Povijest bliskoistočnih sukoba ne može se razumjeti bez hladnoratovske politike Sovjetskog Saveza.

SSSR je od sredine 1950-ih postao važan dobavljač naoružanja arapskim državama koje su bile u sukobu s Izraelom.

Posebno su važni odnosi s Egiptom i Sirijom.

Sovjetska vojna i politička potpora palestinskim oružanim organizacijama razvijala se tijekom sljedećih desetljeća, često putem arapskih posrednika.

Moskva je time nastojala povećati svoj utjecaj na Bliskom istoku i suprotstaviti se američkom položaju u regiji.

To pokazuje da antisovjetska i antikomunistička politička retorika izraelskih saveznika nije nastala bez povijesnog konteksta.

 

Međutim, arapske države i palestinske organizacije nisu bile ideološki jedinstvene. Među njima su postojali sekularni nacionalistički, socijalistički, komunistički i islamistički pokreti.

Povijesno je dokazano da su sovjetske komunističke vlasti podupirale određene arapske i palestinske organizacije protiv Izraela.

To je važna činjenica za razumijevanje odnosa komunizma, antiimperijalističke politike i bliskoistočnih sukoba.

 

9. Iran 1979., kada su komunisti podržali islamističku revoluciju

 

Posebno poučan primjer predstavlja Iranska revolucija 1979. godine.

Iranska komunistička partija Tudeh podržala je Homeinija i Islamsku revoluciju, smatrajući

je antiimperijalističkim pokretom koji može oslabiti američki utjecaj.

 

Tudeh je nakon revolucije surađivao s novim režimom.

Međutim, 1983. godine islamska vlast pokrenula je represiju protiv same komunističke partije. Njezini su čelnici uhićeni, a organizacija teško progonjena.

Time je nastao jedan od povijesno zanimljivijih paradoksa revolucionarnih savezništava.

Komunisti su poduprli islamističku revoluciju, a potom postali žrtve režima čijem su dolasku na vlast pomogli.

Primjer Irana pokazuje da se radikalno lijevi i islamistički pokreti mogu privremeno povezati oko zajedničkog političkog protivnika, unatoč dubokim ideološkim razlikama.

Povijesne analogije treba koristiti za razumijevanje mogućih političkih obrazaca, ne kao zamjenu za dokaze o suvremenim vezama.

 

10. Nigerija: zašto stradanje kršćana nije jednako vidljivo?

 

 

 

Dok međunarodni studentski aktivizam veliku pozornost posvećuje ratu u Gazi, u Nigeriji već godinama traje teško nasilje nad civilnim kršćanskim stanovništvom.

Ekstremističke organizacije Boko Haram i Islamska država Zapadnoafričke provincije, poznata kao ISWAP, odgovorne su za brojne napade, otmice i ubojstva.

Žrtve uključuju pretežito kršćane ali i muslimane, a brojna kršćanska sela i vjerske zajednice pretrpjeli su posebno teške napade.

Zabilježeni su slučajevi ubojstava civila, napada na crkve i otmica vjerskih službenika.

Naravno, nigerijsko nasilje ima složene vjerske, etničke, gospodarske i teritorijalne uzroke.

Ali to ne umanjuje stradanje kršćanskih zajednica.

Ako međunarodni studentski pokreti zagovaraju univerzalna ljudska prava, zašto stradanje kršćana u Nigeriji nije jednako zastupljeno među njihovim javnim prioritetima?

Jesu li organizatori hrvatskog štrajka javno osudili Boko Haram i ISWAP?

Jesu li organizirali skupove solidarnosti sa žrtvama u Nigeriji? Ako jesu, bilo bi korisno predstaviti takve aktivnosti.

Ako nisu,a nisu, opravdano je pitati prema kojim kriterijima određuju međunarodne teme svojih prosvjeda.

Život kršćanskog djeteta u Nigeriji nije manje vrijedan od života palestinskog djeteta.

Humanost koja se predstavlja kao univerzalna mora biti spremna primjenjivati iste kriterije na sve civilne žrtve.

 

11. Zapadni imperijalizam stalno na optuženičkoj klupi, a što je s osmanskim?

 

Vrlo često je u političkim raspravama ide s tvrdnjama prema kojima je zapadni imperijalizam gotovo univerzalno objašnjenje povijesnih nepravdi, gospodarskog zaostajanja i međunarodnih sukoba. Kolonijalizam europskih sila nesumnjivo je prouzročio određena stradanja i posljedice.

 

Vezano za to nameće se pitanje:

Zašto se toliko govori o zapadnom imperijalizmu, a gotovo ništa o osmanskom imperijalizmu, čije je posljedice Hrvatska izravno osjećala stoljećima?

Osmansko Carstvo bilo je jedna od velikih osvajačkih sila svojega vremena.

Hrvatske su zemlje tijekom višestoljetnih ratova pretrpjele teritorijalne gubitke, razaranja, raseljavanje stanovništva i ozbiljne gospodarske posljedice.

Osmanske provale uključivale su pljačku i odvođenje ljudi u roblje. Povijesna istraživanja potvrđuju da je trgovina robljem bila jedan od važnih motiva pojedinih vojnih pohoda.

Ratovi su dovodili do depopulacije, promjena u strukturi naselja, prekida gospodarskih djelatnosti i dugoročnog razvoja pojedinih pograničnih područja.

 

Zabilježeni su i različiti oblici nasilja nad civilnim stanovništvom, uključujući seksualno nasilje, koje je teško precizno brojčano rekonstruirati, rušenje Crkava te ogromne dugoročne posljedice 

 

Hrvatska kao prostor višestoljetnog ratovanja

 

Osmansko osvajanje velikog dijela hrvatskoga povijesnog prostora nije predstavljalo samo promjenu državne uprave.

Bilo je povezano s dugotrajnim ratovanjem, pomicanjem granica, preseljavanjem stanovništva i stvaranjem vojnih pograničnih sustava.

Posljedice su se osjećale generacijama.

Pojedina područja bila su gospodarski opustošena, stanovništvo se premještalo, a naselja su nestajala ili mijenjala demografsku strukturu.

Ako se želi dosljedno raspravljati o povijesnom imperijalizmu, zašto se osmanska osvajanja i njihove posljedice za Hrvatsku ne bi analizirali jednako ozbiljno kao zapadni kolonijalizam koji im je stalno u ustima

Odgovor ne bi smio ovisiti o tome uklapa li se određeni osvajač u suvremeni politički narativ.

Povijesno nasilje treba proučavati prema činjenicama, ne prema današnjim ideološkim simpatijama.

 

A ako se želi ozbiljno govoriti o kolonijalizmu i imperijalizmu, tada se ne mogu selektivno birati samo primjeri koji odgovaraju određenoj političkoj ideologiji.

Britanski kolonijalizam treba proučavati jednako kao ruski.

Francuske kolonijalne zločine jednako kao sovjetske deportacije.

A povijest osmanskih osvajanja hrvatskih zemalja ne smije se zanemarivati samo zato što se ne uklapa u popularne suvremene antiimperijalističke narative.

Imperijalizam ne prestaje biti imperijalizam zato što osvajač nosi crvenu zvijezdu, govori o "oslobađanju naroda" ili se predstavlja kao protivnik zapadnog kapitalizma.

Zato se i organizatorima međunarodnih studentskih prosvjeda može postaviti jednostavno pitanje:

-          Ako se protivite imperijalizmu, protivite li se jednako jasno ruskom osvajanju ukrajinskog teritorija, sovjetskoj povijesti prisilnih deportacija i kineskoj represiji nad Tibetancima?

-          Ili je imperijalizam problem samo onda kada dolazi sa Zapada?

 

12. Mit o komunističkom napretku: seljak s pluga na traktor

 

U raspravama o komunističkim režimima često se pojavljuje argument da su industrijalizacija, elektrifikacija, izgradnja tvornica i uvođenje poljoprivredne mehanizacije opravdavali revolucionarnu promjenu društva.

Popularna slika modernizacije prikazuje seljaka koji s pluga prelazi na traktor. Ali takva slika izostavlja cijenu koju su milijuni ljudi platili zbog načina na koji je modernizacija provedena.

 

Nije sporno da je Sovjetski Savez izgradio tvornice, hidroelektrane, željeznice i industrijska postrojenja. Sporno je predstavljati političku diktaturu, prisilni rad i masovno stradavanje kao nužnu cijenu tog napretka.

Zapadnoeuropske države također su se industrijalizirale, razvijale poljoprivrednu mehanizaciju i gradile infrastrukturu bez sovjetskog sustava prisilne kolektivizacije i političkih logora.

Modernizacija nije dokaz moralne opravdanosti političkog sustava, koji je njegovao i robovski rad kroz sustave logora-gulaga.

 

Holodomor 

 

Staljinova prisilna kolektivizacija krajem 1920-ih i početkom 1930-ih godina dovela je do katastrofalnih posljedica. Seljacima su oduzimani zemlja, stoka i drugi oblici privatnog vlasništva. Brojni su deportirani ili progonjeni kao takozvani kulaci.

U Ukrajini je tijekom 1932. i 1933. izbila katastrofalna glad poznata kao Holodomor.

Sovjetska politika prisilnih otkupa žita, represije i zabrane napuštanja pogođenih područja dodatno je produbila tragediju.

Milijuni ljudi umrli su od gladi.

Industrijalizacija ne može biti opravdanje za politiku koja je stanovništvo izložila masovnom umiranju, a te smrti platile su bas te traktore kojima se toliko hvale da je Staljin digao seljaka s pluga na traktor.

 

Gulag: infrastruktura izgrađena prisilnim radom (logor)

 

Sovjetski sustav Gulaga bio je golema mreža logora i kolonija prisilnog rada.

Prema povijesnim procjenama, kroz sovjetske logore i kolonije tijekom Staljinova razdoblja prošlo je približno 18 milijuna ljudi. Zatvorenici su korišteni u rudarstvu, šumarstvu, industriji, izgradnji prometne infrastrukture i drugim gospodarskim djelatnostima.

Mnogi su bili politički zatvorenici ili žrtve represivnih državnih politika.

Više od milijun ljudi umrlo je u sustavu logora, a šire posljedice deportacija i represije bile su još veće.

 

Gulag je omogućavao državnom vrhu raspolaganje velikom količinom prisilne radne snage.

Može li se takva infrastruktura prikazivati kao civilizacijski uspjeh bez spominjanja ljudi koji su je gradili pod prisilom, u gladi, bolesti i nehumanim uvjetima?

Nitko ne osporava da su u Sovjetskom Savezu nastali veliki industrijski sustavi.

Zašto se onda osporava tvrdnja da su diktatura i masovna represija bili nužan preduvjet razvoja.

 

13. Maoistička Kina: rat protiv vrabaca i katastrofalna glad

 

Sličan primjer predstavlja Kina tijekom Maoova Velikog skoka naprijed od 1958. do 1962.  Komunističko vodstvo pokušalo je ubrzano preobraziti poljoprivredu i industriju radikalnim državnim planiranjem.

Jedna od najpoznatijih kampanja bila je borba protiv četiriju štetnika, među kojima su bili i vrapci. Vlasti su vrapce smatrale prijetnjom poljoprivredi jer su se hranili žitaricama.

Međutim, zanemarile su njihovu važnu ulogu u kontroli brojnosti kukaca. Masovno istrebljivanje vrabaca poremetilo je ekološku ravnotežu i pridonijelo porastu broja štetnika.

Istraživanje objavljeno 2025. godine procijenilo je da je taj poremećaj pridonio gotovo dvama milijunima dodatnih smrti tijekom velike kineske gladi.

Naravno, kampanja protiv vrabaca nije bila jedini uzrok katastrofe.

 

Mnogo važniju ulogu imale su pogrešne gospodarske politike, prisilne komune, nerealni proizvodni ciljevi i državno oduzimanje hrane.

 

Tijekom Velikog skoka umrli su deseci milijuna ljudi, iako se procjene ukupnog broja žrtava razlikuju.

Kakva je to politička mudrost koja najprije uništi ptice zbog navodne zaštite poljoprivrede, a zatim dovede do još većeg uništavanja usjeva i ljudskih života?

Takvi primjeri pokazuju opasnost sustava u kojem politička ideologija nadjačava stručnost, a kritika državnih odluka može biti kažnjiva.

 

Kineska politika jednog djeteta

 

Kasnija kineska politika jednog djeteta dodatno je pokazala koliko duboko autoritarna država može zadirati u obiteljski život. Sustav je uključivao prisilne mjere kontrole rađanja, a dokumentirani su i prisilni pobačaji i sterilizacije.

U kombinaciji s kulturnom prednošću koja se često davala muškoj djeci, nastala je ozbiljna neravnoteža između broja muškaraca i žena.

Posljedice takve politike osjećaju se i danas.

Ponovno se postavlja isto pitanje: može li država opravdati duboke povrede osobnih prava pozivanjem na planiranje društvenog napretka?

 

14. Tito, raskid sa Staljinom i zapadna gospodarska pomoć

 

Jugoslavenski komunizam imao je drukčiji razvoj od sovjetskog. Tito je 1948. raskinuo sa Staljinom i sovjetskom dominacijom.

Jugoslavija je potom razvila vlastiti model socijalističkog sustava i ostvarila široke međunarodne odnose.

 

Posebno je važna činjenica da je nakon raskida sa Staljinom primala znatnu gospodarsku i vojnu pomoć zapadnih država.

To je jedan od ključnih elemenata razumijevanja jugoslavenskoga poslijeratnog razvoja.

Industrijski razvoj Jugoslavije ne može se pripisivati isključivo sposobnostima komunističkog planiranja, bez uzimanja u obzir međunarodne pomoći, kredita, trgovine i gospodarskih odnosa sa Zapadom.

Jugoslavenski sustav imao je određene gospodarske i socijalne rezultate, ali i ozbiljne slabosti, uključujući političku represiju, gospodarsku neučinkovitost i dugoročne strukturne probleme.

Ako se već govori o tvornicama, prometnicama i industriji, treba govoriti i o tome kako su financirane, tko ih je gradio i kakve su bile njihove stvarne gospodarske posljedice.

Nijedna vjerska, nacionalna ili politička pripadnost ne može biti opravdanje za nasilje nad civilima.

 

16. Tko će platiti predložene promjene?

 

Velik dio studentskih zahtjeva odnosi se na povećanje javnih izdvajanja.

Traže se dostupnije stanovanje, kvalitetnije obrazovanje, bolja zdravstvena zaštita, veće socijalne pogodnosti i sigurniji uvjeti života mladih.

Takvi ciljevi mogu biti opravdani. Ali pitanje financiranja ne može se izbjeći.

 

U pojedinim programskim materijalima pojavljuju se prijedlozi povećanja poreznog opterećenja kapitala, dobiti poduzeća i bogatstva.

 

Potrebno je objasniti koliki bi bili stvarni proračunski prihodi, kakve bi bile posljedice za gospodarstvo i kako bi se financirale sve predložene mjere.

Posebno je problematično obrambeni proračun predstavljati kao jednostavnu zalihu novca koja se može bez posljedica preusmjeriti u druge sektore.

 

Sigurnost države i gospodarski razvoj nisu međusobno isključivi ciljevi.

Naprotiv, dugoročni razvoj ovisi i o sigurnom međunarodnom okruženju.

Bez sigurnosti nema stabilnih ulaganja, predvidivog poslovanja ni dugoročnog planiranja.

 

17. Pitanja organizatorima prosvjeda

 

Nakon pregleda objavljenih zahtjeva, međunarodnih organizacijskih poveznica i povijesnih iskustava ostaje nekoliko pitanja na koja organizatori trebaju jasno odgovoriti:

-          Tko je sastavio službeni program hrvatskog „Štrajka mladih”?

-          Koji su dijelovi programa preuzeti iz međunarodnih manifesta?

-          Podržavaju li organizatori izlazak Hrvatske iz NATO-a?

-          Ako zagovaraju demilitarizaciju, kako namjeravaju očuvati hrvatsku obrambenu spremnost?

-          Postoje li stvarne organizacijske veze s Revolucionarnim komunističkim savezom, platformom Možemo! ili drugim političkim organizacijama?

-          Kakav odnos imaju prema javnoj podršci „Revolucionarne omladine Jugoslavije”?

-          Zašto su zahtjevi povezani s Izraelom i Gazom uključeni u studentski program?

-          Jesu li organizatori javno osudili Hamasov napad 7. listopada 2023.?

-          Kakav je njihov stav prema stradanju kršćanskih i muslimanskih civila u Nigeriji?

-          I jesu li spremni javno predstaviti financijske i sigurnosne posljedice predloženih političkih promjena?

 

Ta pitanja nisu pokušaj osporavanja prava na prosvjed. Ona su zahtjev za političkom transparentnošću.

Kada se od države traže promjene nacionalne obrane, međunarodnih odnosa, gospodarskog sustava i javnih financija, organizatori moraju biti spremni na ozbiljnu javnu raspravu.

Jesu li spremni, jer mi jesmo.

 

ZAPAMTIMO, HRVATSKA NIJE SVOJU NEOVISNOST DOBILA NA POKLON

 

Najavljeni prosvjedi 20. studenoga 2026. otvaraju raspravu koja se ne može svesti isključivo na studentski standard.

Dostupni materijali potvrđuju međunarodnu koordinaciju prosvjednih aktivnosti, sudjelovanje otvoreno socijalističkih organizacija i prisutnost zahtjeva za demilitarizacijom društva.

U pojedinim lokalnim programima pojavljuje se i zahtjev za izlazak Hrvatske iz NATO-a.

Povijesno iskustvo Hrvatske, međutim, upozorava na opasnosti obrambene nespremnosti.

Isto tako, povijest totalitarnih režima pokazuje koliko je opasno gospodarski razvoj opravdavati političkom represijom, prisilnim radom i masovnim stradanjima.

Holodomor, Gulag i Veliki skok naprijed nisu apstraktne ideološke rasprave. To su povijesne tragedije s milijunima ljudskih žrtava komunizma

Jednako tako, povijest osmanskih osvajanja hrvatskih zemalja podsjeća da imperijalizam nije bio samo zapadna pojava.

A sovjetska politika prema Bliskom istoku i suradnja iranskih komunista s Homeinijevom revolucijom pokazuju koliko složena mogu biti politička savezništva između ideološki različitih pokreta.

Sve te činjenice zaslužuju ozbiljnu analizu.

 

Hrvatska je svoju neovisnost izborila i obranila. Njezina sigurnost, gospodarska budućnost i vanjska politika zaslužuju ozbiljnu raspravu, a ne neprovjerene političke parole.

Studentska prava treba unapređivati, korupciju suzbijati, obrazovanje i zdravstvo razvijati, a pravo na mirne prosvjede poštovati.

Ali svaki politički program, bez obzira na to tko ga predlaže, mora biti podložan

argumentiranoj kritici. Kao i javnoj raspravi.

 

I zato ostaje temeljno pitanje „učenicima i studentima“: ako ne želite NATO, a istodobno ne želite ni snažnu i spremnu Hrvatsku vojsku, tko bi onda, prema vašem planu, trebao braniti Hrvatsku?

Povijesne pogreške nemamo pravo ponoviti.

 

Odrađuju li MS mediji prosvjedima besplatan politički PR?

 

Posebno je zanimljivo koliko mainstream mediji prostora daju organizatorima takozvanog „Štrajka mladih”. Najave, intervjui, prenošenje njihovih zahtjeva i predstavljanje inicijative kao spontanog studentskog nezadovoljstva. PR koji bi mnoge političke organizacije skupo platile!

 

No gdje je jednako ozbiljno propitivanje njihove međunarodne koordinacije, ideološke pozadine i zahtjeva za demilitarizacijom Hrvatske? Zašto se organizatore ne pita tko je sastavljao njihov program, tko stoji iza međunarodnih inicijativa i kakve bi posljedice imalo slabljenje hrvatskih obrambenih sposobnosti?

Naravno da mediji trebaju izvještavati o prosvjedima. Ali novinarstvo podrazumijeva i kritičko propitivanje, koje je ovdje iščezlo.

Zanimljivo je kako se kod jednih svaka politička povezanost detaljno istražuje, dok se kod drugih međunarodna ideološka koordinacija nerijetko predstavlja kao bezazleni studentski aktivizam.

I na kraju pitamo: izvještavaju li mainstream mediji o prosvjedima ili im, svjesno ili nesvjesno, odrađuju besplatan politički PR?

 

Napomena:

Zbog eventualne provjere Faktografa, obzirom da je moj FB ograničen već duže, provjera učinjena kako bi olakšali posao kontrolorima.

 

Sva četiri naslovna plakata ovog teksta odnose se na mobilizaciju za petak, 20. studenoga 2026., odnosno na međunarodni studentski i omladinski štrajk (International Youth Strike).

1. Stop the War Coalition i Palestine Solidarity Campaign - podržavaju antiratnu mobilizaciju 20. studenoga.

2. Youth Strike - Walkout on 20th November - izravan poziv studentima da napuste nastavu toga dana.

3. Nottingham Youth Strike - najava lokalnog prosvjeda 20. studenoga u Nottinghamu.

4. International Youth Strike - poziv mladima iz različitih država da organiziraju prosvjede istog datuma.

 

Prema priopćenju organizatora od 11. studenoga, mobilizacije su najavljene u više od 25 država, uz sudjelovanje više od 50 omladinskih i studentskih organizacija. International Youth Strike

Važno je i što piše u njihovu službenom manifestu: pokret se protivi jačanju NATO-a, europskom naoružavanju i kapitalizmu, a izričito poziva i na raspuštanje NATO-a. International Youth Strike

 

Dakle, nije riječ samo o propalestinskim demonstracijama, nego o široj međunarodnoj mobilizaciji s izraženim antikapitalističkim, antimilitarističkim i dijelom socijalističkim programom.

 

Središnji datum štrajka je 20. studenoga, ali neke povezane akcije planirane su i od 20. do 22. studenoga. International Peace Bureau

 

Službena stranica International Youth Strike:

https://youthstrike.org/?utm_source=chatgpt.com