Proteklih dana, kao i prethodnih godina pred obljetnicu „pada“ Vukovara, kreću iz gotovo svih medija i mreža neviđeni napadi na Domovinski rat, naše branitelje ali prije svega na situaciju teškog zločina i uništenja Vukovara od jedinica JNA i velikosrbijanske agresije na Hrvatsku, te neviđene neistine oko same obrane ali i „pada“ Vukovara 18. studenog 1991.
U studenome 1991. nije se ratovalo samo u Vukovaru. Hrvatska je bila napadnuta na gotovo svim glavnim bojištima, od Slavonije do krajnjeg juga Dalmacije, a agresija JNA, srpskih pobunjeničkih i paravojnih snaga te crnogorskih rezervističkih postrojbi zahvatila je i hrvatska naselja u Bosni i Hercegovini.
Posebno treba naglasiti da je Hrvatska napadana i s teritorija drugih jugoslavenskih republika: Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Na istoku su preko Dunava iz Srbije pristizale postrojbe JNA i vojna tehnika, dok su Vukovar i okolica bili izloženi napadima i s područja Srbije. Na jugu je napad na dubrovačko područje pokrenut iz Crne Gore te istočne Hercegovine, posebno iz smjera Trebinja, uz istodobnu pomorsku blokadu JRM-a. Dakle, rat se nije vodio samo na pobunjenim područjima Hrvatske. Agresija je bila organizirana i potpomagana izvan njezinih granica.
U istočnoj Slavoniji i Srijemu napadani su ili granatirani Vukovar, Osijek, Vinkovci, Bogdanovci, Ernestinovo, Laslovo i brojna okolna mjesta. U zapadnoj Slavoniji i Posavini vodile su se borbe oko Novske, Pakraca, Lipika, Nove Gradiške, Okučana te na području Psunja i Papuka. Na Banovini i u Pokuplju napadani su Sisak, Sunja i Komarevo, dok su se borbe vodile i na području Petrinje i Gline. Na Kordunu su napadani Karlovac, Turanj, Slunj i Saborsko. U Lici su pod napadima bili Gospić, Otočac i okolna naselja. U sjevernoj Dalmaciji napadani su Zadar, Škabrnja, Nadin i zadarsko zaleđe. U srednjoj Dalmaciji došlo je do napada JRM-a na Split i pomorskih sukoba, a u južnoj Dalmaciji, na dubrovačkom području, Dubrovnik, Gruž, Mokošica, Župa dubrovačka i okolna mjesta bili su izloženi napadima i opsadi.
Posebno treba spomenuti Slano i Dubrovačko primorje. JNA je još 4. listopada 1991. okupirala Slano, čime je presjekla Jadransku magistralu i kopnenu vezu Dubrovnika s ostatkom Hrvatske. Slano i okolna naselja bila su izložena razaranju, pljački i progonu stanovništva.
Agresija se nije zaustavila ni na hrvatskim državnim granicama. U istočnoj Hercegovini, na području tadašnje SR Bosne i Hercegovine, JNA i srpsko-crnogorske rezervističke snage napale su hrvatsko stanovništvo Ravnog i okolnih naselja.
Ravno je napadnuto 1. listopada 1991. godine, nakon čega su uslijedili razaranje, ubojstva, pljačka i progon stanovništva. U studenome su zločini nastavljeni. Dana 13. studenoga 1991. u Kijevu Dolu ubijeno je osmero starijih hrvatskih civila, među njima čak sedam žena. Zločini su počinjeni i na širem području Ravnog, uključujući Beleniće.

Dakle, dok je Vukovar vodio svoju posljednju bitku, JNA i povezane snage istodobno su ratovale na brojnim hrvatskim bojištima, držale okupirana područja dubrovačkog zaleđa i provodile nasilje nad hrvatskim stanovništvom istočne Hercegovine.
JNA je istodobno vodila operacije na brojnim bojištima, a ipak nije uspjela ostvariti sve svoje strateške ciljeve. Zato je posebno neuvjerljiva priča da je mogla osvojiti cijelu Hrvatsku kad god je htjela, ali joj je baš Vukovar Tuđman morao „prodati”.
JNA, njezine oklopno-mehanizirane i specijalne postrojbe, niški specijalci, srpski teritorijalci, Šešeljevi dobrovoljci, Arkanovi „Tigrovi”, specijalne postrojbe Dragana Vasiljkovića poznate kao „Knindže”, kao i druge srpske paravojne i četničke skupine, zapravo su samo glumili da žele osvojiti Hrvatsku? Sve su to bili statisti? Đaci kuharskih škola na terenskoj nastavi?
Naravno, nisu sve te formacije djelovale na istim bojištima, ali sve su bile dio šire slike ratnih djelovanja protiv Hrvatske. Sudeći prema pojedinim pojednostavljenim tumačenjima rata, skoro pa se stječe dojam kao da se upravo takva priča mogla pročitati u Feralu, gledati u Latinici ili slušati na Radiju 101.
Ako je neprijatelj bio toliko „svemoćan”, zašto nije osvojio Osijek, Vinkovce, Karlovac, Zadar ili Dubrovnik? Zašto je mjesecima trošio goleme snage na Vukovar, uz velike gubitke u ljudstvu i tehnici?
Jugoslavenske i srpske snage, da su mogle ostvariti sve svoje teritorijalne ciljeve, nastojale bi ih ostvariti. No nije isto nešto htjeti i biti vojno sposoban to ostvariti. Upravo je to temeljna razlika koju pojednostavljena tumačenja o navodnoj svemoći JNA potpuno zanemaruju.
A posebno je zanimljivo pogledati kronologiju pokušaja deblokade Vukovara, o kojima se u raspravama o navodnoj „prodaji” grada često govori vrlo malo.
- Od 4. do 9. listopada 1991. - napadi prema Marincima. Hrvatske snage, među kojima su bile postrojbe 109. brigade i 3. gardijske brigade, pokušavale su iz smjera Nuštra probiti neprijateljske položaje i otvoriti prometnicu prema Vukovaru. Uspjele su osigurati Nuštar, ali put prema opkoljenom gradu nije otvoren.
- 10. i 11. listopada 1991. - ponovni pokušaj deblokade. Postrojbe Hrvatske vojske i MUP-a ponovno su pokušale probiti neprijateljski obruč preko Marinaca. Prethodnica hrvatskih snaga stigla je do područja Marinaca, ali planirana deblokada nije uspjela.
- 13. listopada 1991. - novi pokušaj prodora prema Marincima. Hrvatske snage pokušale su otvoriti koridor prema opkoljenom gradu. Operacija je prekinuta u okolnostima međunarodnih pregovora i pritisaka povezanih s humanitarnim pristupom Vukovaru.
O razlozima prekida i odgovornosti za tu odluku postoje povijesne rasprave.
- 9. studenoga 1991. - akcija varaždinskih specijalaca „Roda” kod Karadžićeva. Pripadnici Specijalne jedinice policije PU varaždinske sudjelovali su u pokušaju zauzimanja neprijateljskih položaja i otvaranja pravca prema Vukovaru. U toj su akciji četvorica pripadnika poginula, jedan je nestao i naknadno proglašen umrlim, a 28 ih je ranjeno.
- Od 12. do 15. studenoga 1991. - posljednji veliki pokušaj deblokade. Hrvatske snage ponovno su pokušale napredovati iz smjera Nuštra prema Marincima i otvoriti put prema Bogdanovcima i Vukovaru. U operaciji su sudjelovale postrojbe 3. gardijske, 109. i 132. brigade, a u planovima je bilo predviđeno i angažiranje 105. brigade. Zbog snažnog otpora JNA, problema s koordinacijom, nedostatka pješaštva i izostanka dijela planiranih snaga proboj nije uspio.
Riječ je o nekoliko izdvojenih akcija i operativnih faza, a ne nužno o pet zasebnih velikih operacija. Povijesni prikazi dio listopadskih djelovanja povezuju u šire pokušaje deblokade.
Kakav je bio omjer snaga i naoružanja?
Prema podacima koje je iznio vojni povjesničar Davor Marijan, Vukovar je u rujnu branilo oko 1.500 hrvatskih branitelja. Njihov se broj potom povećao na približno 1.800, da bi se pred sam pad grada smanjio na oko 750 iscrpljenih boraca. U obrani Vukovara i Bogdanovaca 1991. godine sudjelovalo je 58 dragovoljaca, pripadnika Samostalne satnije HOS-a Vukovar.
Nasuprot njima, snage JNA i pobunjenih Srba koje su izravno napadale grad povećavale su se s približno 7.800 na oko 12.000 pripadnika, čime je u završnoj fazi omjer dosezao približno 16 : 1 u korist agresora.
Hrvatska enciklopedija donosi i širu procjenu od približno 20.000 pripadnika napadačkih snaga te još oko 30.000 angažiranih na širem području. Različite brojke odnose se na različite faze bitke i različite načine računanja uključenih snaga.
Nadmoć agresora u teškom naoružanju bila je još izrazitija.
Prema jednom prikazu objavljenom u MORH-ovu Kadetskom listu, za šire područje bitke navode se procjene:
- Oko 600 tenkova na strani agresorskih snaga, nasuprot približno četiri hrvatska tenka.
- Oko 500 oklopnih transportera i borbenih vozila pješaštva, nasuprot približno dva hrvatska vozila.
- Oko 180 topova i haubica, nasuprot približno 16 hrvatskih topničkih oruđa.
- Oko 48 višecijevnih lansera raketa, dok branitelji u samome gradu nisu imali usporediv sustav.
Te brojke ne znače da su sva navedena vozila i oružja istodobno djelovala unutar grada. Riječ je o procjenama ukupnih snaga i tehnike uključenih u bitku ili raspoloživih na širem području.
Pa se sada postavlja pitanje: ako je JNA raspolagala tolikom nadmoći, zašto joj je trebalo gotovo tri mjeseca da slomi obranu jednog grada? Ne samo da je Vukovar gotovo tri mjeseca odolijevao višestruko nadmoćnom neprijatelju nego je njegov otpor pridonio iscrpljivanju i zaustavljanju snaga koje su trebale nastaviti ofenzivu prema unutrašnjosti Hrvatske. Toliko o toj sili!
I upravo tu pada mit o navodnoj svemoći JNA. Da je mogla osvojiti cijelu Hrvatsku kad god je htjela, zašto nakon pada Vukovara nije bila sposobna nastaviti vlastito planirano napredovanje?
Odgovor je u iznimno snažnom hrvatskom otporu, ali i činjenici da brojčana i tehnička nadmoć sama po sebi ne jamči brzo ostvarenje vojnih ciljeva.
Istodobno treba razumjeti koliko je teško bilo provesti deblokadu. Hrvatske postrojbe iz smjera Vinkovaca nisu napadale otvorenu cestu, nego dobro utvrđene neprijateljske položaje, uz djelovanje topništva, oklopnih snaga i zrakoplovstva JNA. Osim unutarnjeg obruča oko Vukovara, agresor je uspostavio i vanjske obrambene položaje radi sprječavanja hrvatskog proboja.
Znači, hrvatske su snage tijekom listopada i studenoga više puta pokušavale probiti neprijateljski obruč oko Vukovara. Sudjelovali su pripadnici Hrvatske vojske i policije iz različitih dijelova Hrvatske, a u tim su pokušajima ljudi ginuli i bili ranjavani.
Sada se ponovno nameće sasvim logično pitanje: ako je predsjednik Tuđman unaprijed dogovorio predaju Vukovara, zašto su hrvatske snage, uključujući postrojbe pod zapovjedništvom državnih institucija, iznova pokušavale otvoriti put prema gradu? Zašto bi se planirale i provodile operacije deblokade, čak i nekoliko dana prije konačnog sloma obrane?
To ne znači da nije bilo pogrešaka u planiranju i zapovijedanju, ali itekako dovodi u pitanje pojednostavljenu manipulativnu tvrdnju da se Vukovaru uopće nije pokušalo pomoći.
Ne zaboravimo ni Blagu Zadru, jednog od najvećih simbola obrane Vukovara, legendarnog zapovjednika obrane Borova naselja, koji je ujedno bio jedan od utemeljitelja vukovarskog HDZ-a.
Blago Zadro bio je čovjek koji je postao simbol otpora velikosrpskoj agresiji i položio život u obrani Vukovara. No, bio je i aktivni pripadnik upravo političke stožerne stranke čijem se vodstvu danas pripisuje navodna „prodaja” grada.
Nije li i to činjenica koju bi trebalo uzeti u obzir prije ponavljanja tako ozbiljnih optužbi?
A pritom se često zanemaruje još jedna važna činjenica. JNA nije vodila samo klasični vojni rat, nego i sustavni obavještajni, propagandni i psihološki rat protiv Hrvatske. Upravo su operacije KOS-a, poput Labradora i Opere, pokazale kako se terorističkim akcijama, dezinformacijama i manipulacijama nastojalo kompromitirati hrvatsko državno vodstvo, izazvati nepovjerenje i demoralizirati stanovništvo.
Podsjetimo, u operaciji Labrador 19. kolovoza 1991. podmetnute su eksplozivne naprave kod Židovske općine u Zagrebu i na židovskom dijelu Mirogoja kako bi se Hrvatska međunarodno prikazala kao antisemitska i profašistička država.
Još je zanimljivija operacija Opera, u okviru koje su se širile dezinformacije i poticale podjele među Hrvatima.
Među dokumentiranim primjerima i propagandnim motivima ističu se osobito, a to se niti spominje a još manje zna:
- „Vukovar je prodan” - u takozvanoj „Jastrebovoj optužnici”, propagandnom letku sastavljenom korištenjem dijelova izjava Mile Dedakovića Jastreba i dodatnih manipulativnih sadržaja, optuživalo se hrvatski državni vrh za prodaju grada. Letci su 15. studenoga 1991. bacani iz zrakoplova na području Zaprešića i Nove Gradiške.
- „Oružje za Vukovar završava u Hercegovini” - u propagandi i raspravama o opskrbi grada pojavljivala se tvrdnja da se oružje namijenjeno njegovoj obrani preusmjeravalo u Hercegovinu. Tvrdnja o namjernom žrtvovanju Vukovara pritom se povezivala s navodnim političkim dogovorima. Međutim, takve tvrdnje treba razlikovati od dokumentiranih problema s opskrbom i stvarnih odluka o raspoređivanju naoružanja.
- Manipuliranje razgovorima Dedakovića i generala Antuna Tusa - bivši pripadnik KOS-a Mustafa Čandić svjedočio je o montiranju presretnutih razgovora kako bi se stvorio dojam da je zapovjednik obrane Vukovara napušten i prepušten sam sebi.
- „Jedni ratuju, drugi uživaju” - propagandni motiv suprotstavljanja branitelja na bojištima stanovnicima drugih dijelova Hrvatske, uz poticanje međuregionalnog nepovjerenja i dojma da jedni podnose sav teret rata, dok drugi žive bezbrižno.
- Krivotvoreni dokumenti i propagandni letci - sadržaji kojima se nastojalo izazvati nepovjerenje između hrvatskih političkih i vojnih struktura, širiti optužbe za izdaju i poticati unutarnje sukobe.
- Prikazivanje Hrvatske kao neofašističke države - propaganda prema domaćoj i međunarodnoj javnosti radi kompromitiranja hrvatske borbe za neovisnost.
Isto tako jako je zanimljivo kako se upravo optužba o prodanom Vukovaru pojavljuje u dokumentiranoj propagandi KOS-a, dok su manipulacije razgovorima vukovarskog zapovjedništva bile usmjerene na stvaranje dojma da hrvatski državni vrh namjerno uskraćuje pomoć.
KOS, OPERA I „PRODAJA VUKOVARA” TE ŠTO OTKRIVA ISKAZ JEDNOG OD OPERATIVACA RADENKA RADOJČIĆA?
Posebno je zanimljiv iskaz Radenka Radojčića, bivšeg djelatnika stručnih službi Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i suradnika vojnih sigurnosnih službi JNA, poznatog pod operativnim pseudonimom „Ljudevit”.
Radojčić je u ožujku i travnju 1994. godine hrvatskoj Službi za zaštitu ustavnog poretka dao opsežan iskaz o aktivnostima KOS-a, operacijama Labrador i Opera te metodama informacijskog i psihološkog ratovanja protiv Hrvatske. Njegovo svjedočenje na čak 174 stranice objavljeno je 2009. godine u znanstvenom časopisu National Security and the Future.
Gdje se nalazilo operativno središte Opere? U Zemunu, u Domu ratnog zrakoplovstva JNA, u Strossmayerovoj ulici 3!
Prema njegovu iskazu, Opera je organizirana u listopadu 1991. pod okriljem zapovjedništva Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA, uz sudjelovanje visokih vojnih časnika. Njezina je svrha bila prikriti vojno podrijetlo propagandnih materijala i nastupati pod krinkom neovisnog informacijskog središta.
Tako dolazimo do Vukovara i jedne od najzanimljivijih činjenica iz cijelog iskaza.
Radenko Radojčić opisuje kako je vojna obavještajna služba došla do presretnutog razgovora Mile Dedakovića Jastreba, u kojem je očajnički tražio pomoć za opkoljeni grad i optuživao hrvatski državni vrh za izdaju.
Prema njegovu iskazu, pukovnik Slobodan Rakočević izdvojio je dijelove razgovora, nakon čega je Opera od njih sastavila propagandni tekst pod naslovom „Jastrebova optužnica”, dodajući mu optužujuću konotaciju.
Materijal je potom potpisan imenom navodnog „Odbora za zaštitu Jastreba”, tiskan u obliku letaka i bacan iz zrakoplova. Radojčić navodi da je sadržaj plasiran i preko međunarodnog press-centra te preveden na engleski, njemački i francuski jezik kako bi se proširio svijetom.
Znači, jedan od operativaca KOS-a osobno opisuje kako je stvarne riječi hrvatskog zapovjednika, izgovorene u očajničkim okolnostima opsade, neprijateljska propagandna služba pretvarala u politički usmjerenu optužbu protiv hrvatskog državnog vrha.
No ovo nije bio izoliran slučaj.
Radojčić opisuje i izradu krivotvorenih memoranduma, pečata, članskih iskaznica i zahvalnica HDZ-a, slanje lažnih priopćenja medijskim kućama te distribuciju propagandnih letaka iz zrakoplova.
Posebno su zanimljivi letci kojima se pokušavalo izazvati nepovjerenje između hrvatskih regija, branitelja i državnog vodstva. Jedni su bili namijenjeni Hercegovcima, drugi Splićanima, dok su se treći bavili navodnim bogaćenjem pojedinaca dok Hrvatska krvari.
Cilj je bio vrlo jasan. Izazivati unutarnje sukobe, kompromitirati hrvatsko vodstvo i potkopavati povjerenje u državu tijekom agresije.
Ni strani mediji nisu bili izvan dosega takvog djelovanja. Radojčić navodi da su strani novinari sustavno praćeni i razvrstavani prema odnosu prema JNA, dok su preko novinskih i televizijskih kanala plasirani pripremljeni propagandni materijali.
Čak opisuje kako je nakon pada Vukovara, zajedno s novinarkom Tanjom Bakić, u Beogradu intervjuirao zatočene dr. Vesnu Bosanac i dr. Juraja Njavru, predstavljajući se kao novinar neovisne televizije.
Zanimljivija je povezanost s nekadašnjim partijskim i sigurnosnim strukturama.
Radojčić opisuje kako su on i Slavko Malobabić raspolagali opsežnom dokumentacijom iz stručnih službi bivšeg CK SKH, uključujući materijale pribavljene od pripadnika tadašnjih službi državne sigurnosti.
Prema njegovu iskazu, velik dio te dokumentacije mikrofilmiran je početkom 1990., originali su uništavani, a mikrofilmovi i dio druge dokumentacije tijekom 1991. prebačeni su u Beograd. Dio materijala završio je upravo u prostorijama Opere u Zemunu.
Radojčić tvrdi da su iz tih materijala izdvajani podaci o Franji Tuđmanu i drugim hrvatskim političkim dužnosnicima te korišteni za njihovo kompromitiranje u sklopu psihološko-propagandnog djelovanja.
Dakle, prema iskazu jednog od samih sudionika, iz bivših partijskih struktura i jugoslavenskog sigurnosnog aparata potekli su ljudi, informacije i dokumenti koji su poslije korišteni u propagandnom ratu protiv samostalne Hrvatske.
I sada ono ključno.
Dok je JNA tenkovima, topništvom, zrakoplovstvom i riječnim snagama napadala Vukovar, njezine su sigurnosne i propagandne strukture istodobno radile na kompromitiranju hrvatskog vodstva i širenju međusobnog nepovjerenja.
Nije li zato zanimljivo koliko se i danas ponavljaju motivi o „prodanom Vukovaru”, „dogovorenom ratu” i navodno podjednakoj odgovornosti svih strana?
To ne znači da je svaka kasnija kritika hrvatskog vodstva nastala u KOS-u niti da nije bilo stvarnih političkih ili vojnih pogrešaka. Ali objavljeni iskaz pokazuje da su upravo takve optužbe bile sustavno iskorištavane u neprijateljskom informacijskom ratovanju.
I zato je vrijedno postaviti pitanje: koliko današnjih političkih tumačenja počiva na ozbiljno proučenoj vojnoj dokumentaciji, a koliko na pričama koje su još 1991. ciljano širile propagandne strukture JNA?
KOS, odnosno vojna kontraobavještajna služba JNA, nije djelovao samo prikupljanjem sigurnosnih i obavještajnih podataka, nego je preko svojih operativaca i povezanih propagandnih struktura sudjelovao u organiziranom informacijskom i psihološkom ratovanju protiv Hrvatske. Jedno od središta takvog djelovanja bila je upravo Opera u Zemunu.
Danas se jasno može reći kako je „pohod“ na Vukovar imao očito i skriveni motiv agresora. Upravo su i htjeli da hrvatske snage masovno pohrle braniti Vukovar, da bi za to vrijeme iz sjeverne Bosne krenuli presjeći Hrvatsku kod Karlovca, a i južnije.
Nije riječ o pukoj pretpostavci. O operaciji Opera i manipuliranju presretnutim razgovorima svjedočio je bivši pripadnik KOS-a Mustafa Čandić na suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu 11. studenoga 2002. godine.
Što se istodobno događalo na hrvatskoj političkoj sceni nakon pada Vukovara?
Dobroslav Paraga, tadašnji predsjednik HSP-a i politički predvodnik HOS-a, nakon pada Vukovara 18. studenoga 1991. otvoreno je zahtijevao odlazak predsjednika Franje Tuđmana.
Samo tri dana poslije, 21. studenoga 1991., Hrvatsko pravo objavilo je naslov „Vukovar je pao u Zagrebu”, uz optužbe protiv hrvatskog državnog vrha za navodnu izdaju i prodaju Vukovara.
Prema istraživanju povjesničara Ivice Lučića, u tom su razdoblju optužbe za izdaju postajale sve učestalije, a sve su glasniji bili i pozivi na preuzimanje vlasti.
Ipak, sam slijed događaja otvara ozbiljno političko pitanje: kako je vojni poraz u Vukovaru gotovo istoga trenutka postao povod za zahtjeve za političkim rušenjem hrvatskog državnog vodstva, i to dok se Hrvatska još borila za vlastiti opstanak?
Posebno je zanimljivo da se sve događalo u razdoblju kada je KOS već provodio propagandne aktivnosti usmjerene na kompromitiranje državnog vrha i širenje optužbi o izdaji Vukovara.
To ne dokazuje da je Paraga djelovao po nalogu KOS-a niti da je pripremao državni udar. Ali pokazuje koliko je napeto bilo političko ozračje i koliko su se neprijateljski propagandni ciljevi mogli sadržajno preklapati s pojedinim unutarnjim političkim sukobima.
I zato je zanimljivo koliko su neke od tadašnjih poruka slične kasnijim političkim narativima: „Vukovar je prodan”, „oružje je završilo u Hercegovini”, „jedni su ginuli, drugi šetali i uživali”, „Zagreb nije htio pomoći” i „državni vrh namjerno je žrtvovao branitelje”.
Naravno, postojali su i objektivni problemi s opskrbom, koordinacijom i organizacijom obrane. No treba uzeti u obzir i da je Hrvatska u rat ušla s velikim manjkom naoružanja, nakon što je JNA u svibnju 1990. preuzela najveći dio oružja hrvatske Teritorijalne obrane, neposredno prije uspostave nove demokratski izabrane vlasti, dok je SKH-SDP još bio na vlasti.
Naredbu za preuzimanje oružja izdao je vojni vrh JNA, a pitanje političke odgovornosti tadašnjeg republičkog vodstva zasebna je tema koju također treba povijesno rasvijetliti.
Sama činjenica da je KOS koristio određenu optužbu ne dokazuje automatski da je svaka rasprava o toj temi neosnovana. Ali znači da se u ozbiljnoj povijesnoj analizi mora razlikovati dokumentirana činjenica od propagandne konstrukcije.
Dakle, imamo dokaze o sustavnom plasiranju dezinformacija, pokušajima kompromitacije Hrvatske i poticanju nepovjerenja između branitelja, stanovništva i državnog vodstva. Istodobno imamo i dokumentiranu političku krizu nakon pada Vukovara, tijekom koje se otvoreno zahtijevala smjena predsjednika države.
Zato bi bilo posebno zanimljivo istražiti koliko je tih ratnih propagandnih konstrukcija preživjelo i postalo dijelom današnjeg političkog narativa. Neke se optužbe već desetljećima ponavljaju, dok se njihovo podrijetlo gotovo nikada ne propituje.
Povijest se ne može objasniti jednom političkom parolom. Vojna nadmoć JNA očito nije značila i sposobnost osvajanja cijele Hrvatske, kao što ni uporno ponavljanje priče o „prodaji Vukovara” nije dokaz da se takva prodaja ikad dogodila.
Za tako ozbiljnu optužbu potrebni su konkretni dokumenti i dokazi, a ne naknadne političke konstrukcije i manipulacije. Pogotovo kada je dokumentirano da je neprijateljska obavještajna služba još početkom studenog 1991. koristila optužbe o prodaji Vukovara u svojem propagandnom djelovanju.
Svakako treba istaknuti posebno zanimljiv zaključak vojnog povjesničara dr. sc. Davora Marijana, jednog od najtemeljitijih istraživača Bitke za Vukovar, koji na temelju izvorne vojne dokumentacije zaključuje da se grad u tadašnjim okolnostima nije mogao dugoročno obraniti. Štoviše, smatra da ni koncentriranje raspoloživih hrvatskih snaga kod Vinkovaca ne bi pružilo realne izglede za uspješnu i trajnu deblokadu.
Ako pogledamo s kakvim se neprijateljem Vukovar suočavao moramo konstatirati da je Grad je napadan s kopna, iz zraka i s Dunava! S kopna su ga napadale oklopno-mehanizirane postrojbe JNA, srpski teritorijalci i paravojne formacije, uz angažman 211. oklopne brigade iz Niša i Gardijske motorizirane brigade iz Beograda. Iz zraka su djelovali borbeni zrakoplovi JNA, dok je s Dunava djelovala i Riječna ratna flotila.
Prema Hrvatskoj enciklopediji, oko 20.000 napadača bilo je angažirano u napadu na grad, uz još približno 30.000 na širem području, nasuprot svega oko 1.800 hrvatskih branitelja. Prema MORH-ovim objavljenim procjenama, agresor je na širem bojištu raspolagao s oko 600 tenkova, 500 oklopnih vozila, 180 topova i haubica te 48 višecijevnih lansera raketa. Brojke se razlikuju ovisno o području i razdoblju koje izvori obuhvaćaju.
A iza svega toga stajala je i logistička povezanost sa Srbijom. JNA je kontrolirala prijelaze preko Dunava, iz Srbije dovlačila nove postrojbe, streljivo, gorivo i vojnu tehniku, dok su se topnički položaji nalazili i na srpskoj strani rijeke. Kod Šida su nove vojne kolone prelazile u Hrvatsku. Vukovar je bio pod gotovo neprekidnim napadima, a JNA je uspostavila čak tri linije okruženja kako bi spriječila proboj branitelja iz grada i dolazak hrvatskih snaga izvana.
Nasuprot takvoj vojnoj mašineriji stajala je mlada, ali iznimno hrabra hrvatska vojska, s nedostatkom teškog naoružanja, streljiva, ljudstva i logističkih mogućnosti.
A sada ono što je posebno važno iz Marijanova istraživanja izvorne ratne dokumentacije.
Početkom studenoga 1991. zapovjedništvo Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i Županja u svojem izvješću izričito spominje zahtjeve Glavnog stožera i vrhovnog zapovjednika za ofenzivnim djelovanjem radi deblokade Vukovara, ali istodobno upozorava da je zbog nepovoljnog odnosa snaga i nedostatka materijalnih sredstava takvu operaciju nemoguće uspješno provesti.
Dana 6. studenoga Glavni stožer uputio je traženo topničko streljivo, od kojeg je dio stigao do hrvatskih snaga i upotrijebljen protiv JNA.
A posebno je značajan 17. studenoga 1991., samo dan prije pada Vukovara! Marijan navodi da je Glavni stožer i dalje zahtijevao nastavak jačanja obrane, sprječavanje dolaska novih snaga JNA i daljnje pokušaje ubacivanja hrvatskih postrojbi prema opkoljenom gradu.
Ovdje ne govorimo o naknadnim političkim opravdanjima, nego o ratnim zapovijedima i izvješćima koja je proučavao jedan od najrelevantnijih hrvatskih vojnih povjesničara.
I tako dolazimo do apsurda. JNA je navodno mogla osvojiti cijelu Hrvatsku kad god je htjela, ali joj je baš Vukovar Tuđman morao „prodati”!
Pritom se zanemaruju višestruki pokušaji deblokade, dokumentirani zahtjevi vrhovnog zapovjedništva za ofenzivnim djelovanjem, konkretna pomoć hrvatskim snagama i zaključci vojnog povjesničara koji je proučavao stvarne operativne mogućnosti obiju strana.
O određenim pogreškama i zapovjednoj odgovornosti može se raspravljati. Ali vojna nemoć nije isto što i politička izdaja, a pad grada pred višestruko nadmoćnim neprijateljem nije dokaz njegove prodaje.
Vukovar nije pao zato što ga Hrvatska nije htjela obraniti, nego zato što 1991. nije raspolagala vojnom snagom sposobnom trajno razbiti neprijateljski obruč.