Donaldu J. Trumpu, 45. i 47. predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država
Od Viktora Juščenka, 3. predsjednika Ukrajine
Gospodine predsjedniče,
Pišem ove riječi bez diplomatskih fraza i ceremonijalnog jezika. Pišem jednostavno, kao čovjek čovjeku i kao predsjednik predsjedniku - dvojica ljudi koji razumiju da u povijesti postoje trenuci kada odluke ne određuju samo sudbinu naroda, već i sudbinu same slobode.
Za Ukrajince sloboda nije apstrakcija. To nije slogan zapisan u političkoj deklaraciji. Sloboda je u našoj krvi. Preseže nam kroz generacije - od naših kozačkih predaka, od predaka koji su iznad svega cijenili svoju slobodu, svoje dostojanstvo i zemlju koju im je Bog dao.
Mi smo narod ukorijenjen u svojoj zemlji. Naš se identitet razvio iz ljubavi prema našem domu, našem polju, našem selu, našem gradu, našoj crkvi, našoj obitelji i nebu iznad nas. Ukrajinci nikada nisu tražili ono što pripada drugom narodu. Ali isto tako, nikada nismo dobrovoljno predali ono što je naše.
Gospodine predsjedniče, pogledajte što se događa u Ukrajini upravo sada, u ovom trenutku.
Svakog dana i noći naši se gradovi tresu pod ruskim balističkim projektilima, iranskim dronom Shahed i zračnim bombama. Rusija udara na obične stambene zgrade u drevnom Kijevu, na mirne četvrti u Zaporižju, Odesi, Dnipru, Harkivu i gradovima diljem naše zemlje. Obitelji stradavaju u svojim domovima. Milijuni žive pod prijetnjom još jedne sirene, još jedne eksplozije, još jedne noći u kojoj se pitaju hoće li im djeca ujutro i dalje biti živa.
I kada se govori o „ustupcima“ ili dogovorima s Putinom, odgovor Kremlja su još brojniji projektili, još više dronova i još više prolivene krvi. Cijenu plaćaju ukrajinske obitelji.
Iza svake statistike stoji ljudski život. Majka pokapa svoje dijete. Dijete stoji pokraj očeva groba. Obitelj se vraća u ono što je nekada bio njihov dom i nalazi samo razbijeni beton i fotografije rasute po ruševinama.
Ovo nije daleki „sukob“. Ovo je svakodnevna stvarnost milijuna Ukrajinaca. I nasuprot toj stvarnosti, Ukrajinci slušaju pozive da bi Ukrajina trebala stati. Da bi Ukrajina trebala obuzdati svoje udare na infrastrukturu koja financira i održava ruski rat. Da se trgovina ruskim energentima nekako može odvojiti od projektila i dronova koje Rusija šalje na ukrajinske obitelji. Ne može!
Novac plaćen za rusko gorivo nije apstrakcija zvana „trgovina“. On financira gospodarstvo usmjereno na totalni rat. Rusiji su potrebni resursi za vođenje ovog nepravednog rata, a Ukrajina se bori kako bi Rusiju lišila tih resursa.
Postoji duboka moralna razlika između agresora i naroda koji se brani.
Gospodine predsjedniče, Amerika tu razliku poznaje bolje od većine nacija. Zna koliko je opasno vjerovati da trgovina može pripitomiti agresora ili učiniti da prijetnja nestane. Povijest nas je toj lekciji naučila po strašnoj cijeni.
Prije nego što su Sjedinjene Države ušle u Drugi svjetski rat, Amerika je u velikoj mjeri trgovala s Carskim Japanom, uključujući i materijale od strateške važnosti. Washington se godinama nadao da će izbjeći širi rat na Pacifiku. Na koncu, ekonomski pritisak i diplomacija nisu mogli spriječiti katastrofu i 7. prosinca 1941. napadnut je Pearl Harbor.
Povijest se možda ne ponavlja doslovce, ali iznova postavlja ista pitanja. Koju cijenu plaćaju slobodni narodi kada se agresija nagrađuje umjesto da se zaustavi?
Ukrajina je svojedobno položila iznimno povjerenje u međunarodni poredak predvođen Sjedinjenim Državama. Kada se Raspao Sovjetski Savez, Ukrajina je naslijedila jedan od najvećih nuklearnih arsenala na svijetu. U pregovorima s našim saveznicima pristali smo ga se odreći. Učinili smo to jer smo vjerovali da je svijet uređen sporazumima sigurniji od svijeta kojim vlada nuklearno oružje.
Godine 1994. Sjedinjene Američke Države, zajedno sa svojim partnerima, potpisale su Budimpeštanski memorandum, pruživši Ukrajini službena jamstva sigurnosti, suvereniteta i nepovredivosti naših granica. Obvezale su se da neće prijetiti Ukrajini niti protiv nje upotrijebiti silu. Amerika je preuzela moralnu odgovornost prema Ukrajini. Kako onda itko danas, kada nas je napao vjerolomni neprijatelj, može zaboraviti potpis Amerike na tom dokumentu?
Ukrajina je održala svoju riječ. Rusija je svoju riječ prekršila.
Ta je povijest danas važna. Jer kada se jedan narod odrekne najmoćnijeg oružja na Zemlji u zamjenu za međunarodne obveze, a kasnije ga napadne upravo jedna od država koje su preuzele te obveze, posljedice nadilaze granice Ukrajine.
Svaki narod na svijetu promatra i pita se znače li išta sporazumi s velikim silama. Pitaju se čini li odricanje od nuklearnog oružja zemlju sigurnijom - ili ranjivijom. I promatraju Ameriku.
Gospodine predsjedniče, naše nacije ne povezuju samo ugovori i diplomacija. Stajali smo zajedno mnogo puta ranije. Jedan od šest marinaca koji su podigli američku zastavu na Iwo Jimi bio je narednik Michael Strank, čija je obitelj potjecala iz Lemkovščine i koji je dao svoj život boreći se za Sjedinjene Države. Kada su se američke i sovjetske snage susrele na Elbi u travnju 1945., američkog poručnika Williama Robertsona prvi je zagrlio ukrajinski dječak iz Čerkaške oblasti - Oleksandr Silvaško.
Ukrajinski vojnici služili su uz američke snage u Iraku i Afganistanu, a danas Ukrajina nastavlja dijeliti svoje teško stečeno vojno iskustvo s američkim partnerima, uključujući stručnost u suzbijanju dronova iranske proizvodnje. Ukrajinci i Amerikanci zajedno su prolijevali krv u obrani slobode od tiranije.
Gospodine predsjedniče, iznad svega, postoji jedna stvar koju želim da Vi - i svijet - razumijete.
Nemojte ukrajinsku želju za mirom zamijeniti za spremnost na predaju. Ukrajinski duh ne može se i neće slomiti. Nijedan narod ne želi mir više od naroda čiju djecu ubijaju. Ali mir ne može doći tako da se od žrtve traži da plati cijenu za zločine agresora. Ne možemo pristati na mir koji će kasnije uzrokovati smrt još mnoge naše djece i unučadi.
Mi smo narod dubokih korijena, vezan za svoju zemlju ljubavlju, radom i duhom slobode. Nikada nikome nećemo dobrovoljno prepustiti svoju zemlju. Ovo je naš dom koji nam je dao Bog. Bili smo ovdje, ovdje smo i uvijek ćemo biti ovdje. Ne mogu nas zastrašiti projektili i ne može nas se prisiliti na predaju. Ukrajinski identitet kovao se kroz stoljeća pokušaja da ga se izbriše. Rusko Carstvo pokušalo je utišati naš jezik, uništiti našu kulturu, izmoriti naš narod glađu, zatvoriti naše vođe i prekrojiti našu povijest. Pa ipak, Ukrajina je preživjela. Preživjeli smo jer su nam korijeni duboki i jer u našim žilama teče krv slobodnog naroda.
Rusija može uništiti naše zgrade. Može terorizirati naše gradove. Može ubijati naše ljude. Ali ne može uništiti ono što jesmo. Ne može natjerati Ukrajince da prestanu biti Ukrajinci.
Gospodine predsjedniče, veličina Amerike nije izgrađena podilaženjem tiraniji, već razumijevanjem, u odsudnim trenucima njezine povijesti, da se sloboda mora braniti prije nego što cijena njezine obrane postane neizmjerno veća.
Ukrajina danas brani to načelo životima našega naroda.
Danas se slobodni svijet suočava s pitanjima većim od same Ukrajine: mogu li se granice mijenjati silom; imaju li sporazumi između nacija i dalje značenje; hoće li agresija biti nagrađena; te hoće li slobodni svijet stajati uz one koji odaberu slobodu.
S tiranima se ne pregovara -njih se zaustavlja.
Gospodine predsjedniče, vjerujem da Amerika to razumije.
S vjerom u istinu, slobodu i čast slobodnog svijeta,
Viktor Juščenko (ukr. Віктор Андрійович Ющенко)
Predsjednik Ukrajine 2005. - 2010.
Izvor:
Pridružite se:
WEB STRANICA:
https://arnasebalj.com
Telegram kanal Arna Šebalj:
https://t.me/arnakanal
FB
https://www.facebook.com/profile.php?id=100086873156577
YOUTUBE KANAL:
https://youtube.com/@medijskagrupa1?feature=shared